JA TO ONAKO

ja to onako

Ne, ne pišem ja pesmu zbog vas.
Ni da vas zbog nečega ganem.
Ja to od sebe zatražim spas,
kad hoću čvrsto uz sebe da stanem.

A, to što se ponekad zalelujam,
pa reč mi dođe k’o od Sunca zrak,
to je kad životu zatražim ujam,
dok mi u očima modro crni oblak.

Ne, ne pišem ja pesmu zbog vas,
niti hoću u srce da vam diram.
Ja hoću crnom da prikačim štras,
da uz malo svetla iz tunela virnem.

To, što se ponekad zateturam,
a reč mi dođe drug i oslonac,
to ja kamen uz planinu guram,
pitajući nebo, da l’ veliki sam borac.

Ne, ne pišem ja pesmu zbog vas,
niti hoću da me razumete.
Ja to iz daleka čujem neki glas,
zvezdama blizak, sa druge planete.