SVEDOK STRAŠNOG VREMENA

Milan Trešnjić, nekadašnji major OZNA-e, tj. tajne policije Titovog aparata i kasniji konzul SFRJ u Štutgartu, dao je intervju magazinu „Krug“ u martu 1999. Razgovor je vodila novinarka Sonja Kovačević, a intervju je bio objavljen u broju 8 ovog časopisa.

 

Iako je ovo po svemu iznetom bilo prvoklasno i spektakularno svedočenje, i do danas JEDINO neposrednog učesnika najvišeg nivoa u revolucionarnom komunističkom teroru 1944. godine u Beogradu, ono što je rečeno, i intervjuu i sam magazin „Krug“ odnelo je NATO bombardovanje koje je počelo nekoliko dana kasnije, potisnuvši strašnu istinu u duboki zaborav, opet.

milan trešnjić

S obzirom da se 20. oktobar slavi kao Dan oslobođenja Beograda, uveren sam da bi se na svakoj proslavi pobedničke bitke koja je okončala strašnu nacističku okupaciju sa preko 50.000 žrtava u logorima, zatvorima i stratištima po Beogradu, trebalo obavezno setiti i onoga što je došlo zatim, a što je u svesti jednog dela Beograđana do danas ostalo zapamćeno kao „crveni teror“.

Ovo su najzanimljiviji delovi tog antologijskog intervuja:

• U čemu se sastojao Vaš posao komandanta XII kvarta?

U pravlјenju evidencije. Građani prijavlјuju određene lјude, jedinica Ozne ih privodi, ja ih saslušavam i pravim njihov karton. Zatim sami su se prijavlјivali pripadnici Nedićeve straže, saobraćajni policajci, rečna straža, žandarmi – svi u uniformama. Mislili su da se nisu ogrešili i da sad treba da se prijave novoj vlasti. Nјih sam takođe saslušavao, uzimao podatke, pravio karton. Sa svim kartonima odlazim jednom, nekad i dva puta dnevno do štaba Ozne u Maglajskoj ulici. Tamo su šefovi bili oficiri Ozne zaduženi da pregledaju spiskove. Nјihova olovka je išla pored imena i uglavnom ispisivala dve reči: ‘Banjica’ ili ‘strelјati’. Uglavnom ovo drugo. Ako je neko bio označen kao izraziti neprijatelј, ili ako je nađen u uniformi – strelјati.

• Znači svi koji su nađeni u uniformi su strelјani?

Svi! Tragedija je nas oznovaca što nismo razlikovali lјude u uniformi od lјudi u civilu. Od tih lјudi koji su zatečeni u uniformi, kasnije sam uvideo, nijedan nije bio zlikovac, nijedan nije bio takav da je zasluživao metak u čelo. Sve je te lјude trebalo preobući i poslati na Sremski front ili negde da se bore, jer su svi oni bili volјni da to čine, svi bi rado otišli. Ali nesrećnici su smatrani saradnicima okupatora i zadesila ih je zla sudbina.

• Nije bilo nikakvog suda?

Mi smo bili sud, sve je obavlјala Ozna. Tek će posle mesec dana Ranković tražiti da se uvedu redovni sudovi. Plan je bio da se pobije što više saradnika okupatora i neprijatelјa revolucije. To je obavlјeno uspešno. Ko god da je tada zatečen u Beogradu, bio je strelјan.

• Kako je obavlјana presuda?

Sa spiskovima se iz Maglajske vraćam u XII kvart i spiskove sada predajem komandi pratećeg voda. On predveče poveze određene lјude na strelјanje i povede ih na Lisičiji potok ili Banjičku livadu.

Gospodin Trešnjić mi ovo priča dok se vozimo ka Lisičijem potoku. Parkirali smo na uzbrdici i posmatramo snegom pokrivenu uvalu zaraslu u šiblјe. Ograda Belog dvora je s leve strane, nekih stotinak metara iznad. Sasvim u podnožju je česma.

– Pa evo, to je bilo negde ovde. Ne znam tačno gde, jer je sav posao egzekucije obavlјao prateći vod.

• Da li je postojala neka posebna procedura?

Ne, strelјani su iz šmajsera.

• Ko je zakopavao?

Ni to ne znam, verovatno neko iz okolnih kuća, koje je prateći vod izvodio u pomoć. Bilo je tu strašnih scena. Dolazio je neki vodnik da mi kaže: “Jao druže kapetane, pogrešili smo, ima ovde nevinih lјudi. Mi ih odvedemo tamo na strelјanje, a oni viču: ‘Živela Komunistička partija, živeo Josip Broz Tito, živeli oslobodioci Beograda’, a mi ih strelјamo. Stravično je slušati te jauke, krik lјudi koji su padali pred puščanim mecima.”

Znam samo da je komandir tog strelјačkog voda bio uvek stravično potresen, ali naređenje se moralo izvršiti. U tim strelјačkim vodovima bilo je i boraca iz izviđačkih četa. Sa mojim drugom Jankom Dinićem je došla izviđačka četa, koja je izvršavala likvidaciju, odnosno izvršavala presude. Sećam se jednog čoveka krupnog, vrlo viđenog intelektualca, zvao se Milan Komadina, bio je pripadnik Građanske stranke i došli su neki lјudi iz pozadinskih foruma Beograda, koji su znali te bivše političare, saslušavali ga, odveli u Maglajsku i tamo je osuđen na strelјanje. Sećam se da je komandir strelјačkog voda u Lisičijem potoku za tog čoveka rekao da je uzvikivao: “Živela oslobodilačka vojska”. Ja tvrdim životom da niko od njih ne bi bio osuđen na duže od dve godine robije da je sačekao da prođe taj prvi talas likvidacija. Primera radi, onaj ko je umeo da proceni situaciju, da se skloni i da sačeka neko normalno vreme, a ono je ubrzo došlo, već krajem novembra 1944. posle Ranković evog govora, ostao bi živ. Kad sam se vratio sa Sremskog fronta, decembra 1944, godine i postao šef drugog odelјenja Ozne za Beograd sa kancelarijom u Čika Ljubinoj, ja sam pronašao čoveka po imenu Milivoje Jovanović, koji je bio načelnik odelјenja specijalne policije u okupiranom Beogradu i istovremeno predsednik komisije za kategorisanje političkih krivaca u logoru na Banjici. Taj čovek je oktobra 1944. godine mogao da izgubi milijardu glava da se prijavio. E on je ostao živ. Kasnije je osuđen i razume se, pošto je imao solidno vladanje, zaposlio se i mi smo ostali dobri poznanici. Kao policajci smo jedno drugom prenosili iskustva.

* Koliko je lјudi strelјano u Lisičijem potoku?

Pa za tih petnaest dana, koliko sam ja bio tamo, pre nego sam poslat na Sremski front, mislim da je ubijeno nekoliko stotina lјudi. Odvedeni su noću do Lisičijeg potoka i tamo su strelјani. Janko Dinić mi je pričao o nekom čoveku koji je pobegao sa strelјanja, jer je bio u vodu koji nije bio uvezan. Sutradan se prijavio, i kleo se u sve, da je za NOB, da je nevin uhvaćen, međutim, sutradan su ga opet poslali na strelјanje, ali Janko Dinić mi je rekao da ga je pustio. I verujte mi mnogi lјudi, među mojim kolegama, bili su svesni da čine zločin. To bi im samo puklo onog časa kada su gledale te lјude na strelištu. Nikada niko nije opsovao komunističku partiju. Nikada niko nije uzviknuo: “Živeo kralј!” Vikali su: “Ubijate pravedne!” Bezbroj nevinih lјudi je oterano u smrt. Taj deo Dedinja i taj Lisičiji Potok je bio pust, sve je to bila pustinja. Čuli su se pucnji noću iz šmajsera.

• Na kojim su još mestima obavlјane egzekucije narodnih neprijatelјa?

Skoro svuda – Banjička šuma, Braće Jerković, Žarkovo, Senjak… Nema mesta na kojem nije obavlјano smaknuće. Radi se o desetak hilјada života. Uostalom, u Beogradu se više ginulo nego živelo. Kada sam se vratio sa fronta i počeo da radim u Čika Ljubinoj 16, sneg je počeo da kopni i ja dobijem podatke da su kod zidina Kalemegdana neke glave počele da vire. To su bile glave pobijenih lјudi, a ko je pobio te lјude, Nemci, policija, Ozna, ko to zna. Oni su bili toliko plitko zakopani da su počeli da izviruju. Onda sam ja dao naređenje da se ti lјudi pristojno zakopaju i da se poseje neka trava. Kada bi se danas to zemlјište oko zidina Kalemegdana otkopalo, tu bi se našlo kostiju i kostiju.

• Da li ste, sa mesta na kojem ste bili, mogli nekoga da spasite?

Naravno da sam mogao. Ja sam, evo čovek je danas živ, prepoznao svog komšiju iz mog sela, pripadnika srpske državne straže. Savo Pučnik, zvani Badža. I ja kažem jednom vojniku da dovede onog tamo. Dolazi on i ne znajući ko sam ja, onako vojnički izraportira svoje ime i prezime, odakle dolazi… Ja ga gledam, a bio sam komandujući oficir, pa ga upitam: “Je li Savo, otkud ti tu?” Nјemu su se noge odsekle. Kad sam mu rekao ko sam, laknulo mu. Pitam ga ja bi li išao na front. Kaže da bi. Pitam ga ima li još takvih kao on i da mi ih pokaže. Sakupi on 5-6 i svi su otišli na Sremski front. Nekoliko je izginulo, a ostali su se vratili i video sam ih posle po Beogradu.

• Jesu li oni određeni u Maglajskoj za strelјanje?

Ma nisu. Teško je neko mogao biti skinut sa spiska, neko ko je u Maglajskoj određen za strelјanje. Moji drugovi su gledali svoje komšije kako ih vode i samo kažu: “Vodite ga, pizda mu materina on je državni neprijatelј, služio si okupatoru” – pravac strelјanje. Sve to što se predalo, što je pohvatano, što nije pobeglo sa okupatorom, što nije otišlo preko Save, što se nije sklonilo sa Dragim Jovanovićem, sa Bećarevićem, sa Nedićem, sve je to bio čovek što nije kriv ništa, radio je ono što mu je bilo naređeno.