CRKVENI POGLAVAR

Ruski patrijarh Tihon čuven je po tome što je bacio svoju anatemu na boljševike. Zahvaljujući Svetom Tihonu, njegovoj predanosti i ličnom mučeničkom podvigu, Crkva je preživela užasno razdoblje ruske istorije.

 

21. novembra 1917. godine, a posle skoro 200 godina bez patrijarha, Ruska Pravoslavna Crkva je izabrala Mitropolita moskovskog Tihona (Beljavina) za svog predvodnika.

patrijarh tihon

Hrabro i dosledno braneći crkvu od nasilnih bezbožnika, patrijarh Tihon se upokojio sedam i po godina kasnije. Iako je zvaničan uzrok smrti srčani udar, veruje se da je bio otrovan. Ruska Zagranična Crkva kanonizovala ga je 1981. godine, a Moskovska Patrijaršija 1989. godine.

Zbog ogromnog previranja u zemlji nakon Februarske revolucije, u leto 1917. Crkva je počela da razmatra povratak patrijarha na njeno čelo. Na dan Uspenja Presvete Bogorodice, 28. avgusta (po novom kalendaru), započeo je sa radom Sveruski Pomesni Sabor. Više od polovine učesnika bili su mirjani, iako bez prava glasanja. Nakon oktobarskog prevrata, odlučeno je da se odmah pristupi izboru patrijarha.

Čak 101 glas je u prvom krugu dobio je arhiepiskop Harkovski Antonije (Hrapovicki), veliki teolog i prvi predsedavajući Sinoda Ruske Zagranične Crkve, koji se upokojio u Sremskim Karlovcima 1918. Za žreb su određeni još i arhiepiskop Novgorodski Arsenije (Stadnjicki) sa 27 glasova i, kao treći, budući patrijarh Tihon, sa samo 23 glasa.

Osamnaestog novembra (po novom kalendaru), posle liturgije i molebna u hramu Hrista Spasitelja u Moskvi, koji je Staljin srušio 1931. i koji je ponovo sazidan i otvoren 1997, starac Zosimove pustinje Aleksije izvukao je ceduljicu pred Vladimirskom ikonom Bogorodice. Na njemu je pisanim slovima stajalo: „Tihon, mitropolit Moskovski i Kolemenski“.

Arhiepiskop Antonije (Hrapovicki) tada je u obraćanju novoizabranom patrijarhu rekao: „Ovaj izbor se mora nazvati prvenstveno delom Božanskog Promisla zbog toga što su ga nesvesno predskazali Vaši drugovi iz mladosti, na akademiji. Slično tome kako su pre 150 godina dečaci u Novgorodskoj bogosloviji, drugarski, šaleći se njegovom pobožnošću, svog druga Timofeja Sokolova kadili cipelama pojući mu veličanje kao Božijem ugodniku, a zatim njihovi unuci vršili već pravo kađenje pred netljenim moštima Vašeg nebesnog pokrovitelja Tihona Zadonskog, tako su Vaši lični drugovi Vas prozvali patrijarhom kada ste još bili mirjanin i kada ni oni ni Vi sami niste mogli zamisliti ostvarenje takvog imenovanja“.

Početkom sledeće godine, patrijarh Tihon je bacio svoju čuvenu anatemu na boljševike. Nakon ubistva cara jula 1918, javno je osudio taj čin. On nije dao blagoslov ni Belom pokretu za vreme građanskog rata (1917-1922). Poznato je da skoro niko od vođa Belih nije bio za cara; borili su se da bi zaustavili boljševičko bezumlje. Patrijarh je pozivao obe strane bratoubilačkog sukoba na mir.

U mnogome zahvaljujući Svetom Tihonu, njegovoj predanosti svom služenju i ličnom mučeničkom podvigu, Crkva je preživela ovo užasno razdoblje ruske istorije. Kao što jedan istoričar kaže, ona je „iznesena na plećima svetitelja iz požara progona i društvene smute“.

Zahvaljujući pismu patrijarha njujorškom episkopu i kanterberijskom arhiepiskopu Anglikanske crkve, koje je čak objavljeno u Njujork tajmsu, u leto 1922. pristigli su paketi sa hranom i lekovima za čak 11 miliona Rusa. Osim političke i vojne katastrofe, to je bilo vreme gladi, kada su ljudi jeli koru sa drveća i glinu iz zemlje, i velikih epidemija tifusa, malarije i kolere od kojih je na hiljade ljudi svakodnevno umiralo. Osim toga, patrijarh je naredio da se prodaje crkvena imovina u cilju pomoći gladnom narodu. Za sve to vreme, sovjetska štampa ga je nazivala „ljudožderom“.

Više od godinu dana patrijarh je proveo u kućnom pritvoru u Donskom manastiru kod Moskve, odakle je svakodnevno vođen u ozloglašenu Lubjanku, gde su ga satima napadali i pretili mu. Uprkos ogromnim pritiscima, niko ga nije video da je ikad izgubio prisustvo duha.

Za vreme svog služenja, patrijarh je preživeo nekoliko atentata i pokušaja trovanja. Krajem 1924. u patrijaršiji su ubili njegovog sekretara, kelejnika i bliskog druga, Jakova Polozova. Za sedam i po godina na čelu crkve, patrijarh je odslužio ravno 777 liturgija.

Patrijarh Tihon je izdahnuo 7. aprila 1925. godine u privatnoj klinici Bakunjinih. Pogledavši na svoje pocrnele nokte na nogama, duboko je uzdahnuo i rekao: „Sada ću zaspati… čvrsto i dugo. Noć će biti duga, mračna, mračna“. Doznavši koliko je sati, izgovorio je „Slava Bogu“. Kod trećeg prekrštavanja ruka mu je pala.