DOTRČALA SI ZADIHANA

dotrčala si

Sreo sam te u snu.
Dok je voz prolazio kroz predgrađe
i bližio se stanici, prepoznavao sam
fizionomiju grada, pokušavao
da približim se slikama koje su
plovile sećanjem.

Sve je bilo još tiho
pod bledom jutarnjom svetlošću.
Na terasama se budilo cveće.
Iza barikada od cveća
pojavljivala su se sanjiva lica
kao razbarušene latice.

Gradom je defilovalo proleće:
pupoljci forzicija su
lagano osvajali parkove
i tesne prolaze između vremešnih zgrada.

Spazio sam te, pretrčavala si ulicu…
Mahala…
Dotrčala si, zadihana,
i pitala me, jer je važno,
jer se sve rešava odgovorom na to pitanje:

„Zašto je daljina
uvek opasnija
od visine,
zašto?“