SEĆANJE NA VELIKOG DRŽAVNIKA

Prošlo je 60 godina otkad je umro Slobodan Jovanović – pravnik, istoričar, sociolog, književni kritičar, političar. Veruje se da je bio prvi koji je među Srbima poneo ime Slobodan.

 

Od vremena Obrenovića, pa sve do prvih koncerata Bitlsa u Engleskoj. U tom razdoblju, na gotovo nespojivim mestima i vremenima, skoro čitav vek živeo je pravnik, istoričar, sociolog, književni kritičar, političar. Dragoljub Jovanović zapisao je: „Uživao sam da donosim misli od Slobodana, pod naslovom ‘naš Volter misli’.“

slobodan jovanović

Jovan Skerlić govorio je da je Slobodan bio jedan od najboljih srpskih stilista. Kao akademika, profesora prava, konsultovali su ga najmoćniji političari njegovog vremena. Za vladu koju je on vodio ironično je rekao: „Bila je to najgora vlada u istoriji.“

Čovek od knjige, osuđen zbog generala. Desimir Tošić zapisao je da je Slobodan Jovanovića bio svestrani naučnik, ali da je u politici bio sklon jednostranim rešenjima. Ipak, svrstava ga u najznamenitije Srbe, čak uz Svetog Savu, Njegoša, Teslu, Skerlića i Cvijića.

„Njegovo delo je gromadno“, kaže istoričar Miloš Ković, dok Vojislav Pavlović dodaje da je stil Slobodana Jovanovića bio takav da nije bilo suvišnih reči.

Za profesora Pravnog fakulteta Jovicu Trkulju, on je izdanak duha koji baštini tradiciju renesanse i prosvetiteljstva, kada su se rađali ljudi raskošnog talenta i gde se za jednog pravnika podrazumevalo da mora da ima enciklopedijsko znanje.

Rođen 1869. godine u izbeglištvu, koje je njegov otac Vladimir izabrao, Slobodan Jovanović je umro 1958. godine u izgnanstvu koje mu je bilo nametnuto. Istoričar Dimitrije Đorđević navodi da su se biografije oca i sina, Vladimira i Slobodana, mnogo puta na čudan način ukrstile. Vladimir Jovanović bio je jedan od rodonačelnika liberalizma kod Srba, čovek koji je preveo delo Džona Stjuarta Mila „O slobodi“. Rođen 1869. u Novom Sadu, tada gradu u Austrougarskoj, veruje se da je Slobodan Jovanović bio prvi Srbin koji je poneo ime Slobodan.

„Vladimir kao liberal je želeo da se te velike vrednosti liberalizma i na taj način promovišu, tako da je svom sinu prvencu dao ime Slobodan, a ćerki, koja se nekoliko godina kasnije rodila, dao ime Pravda. Zanimljivo je da se ime Slobodan primilo, ali ne i ime Pravda“, kaže Jovica Trkulja.

Autor knjige o Slobodanu Jovanoviću, Boris Milosavljević, kaže da je Vladimir Jovanović verovao u trojstvo nauke, slobode i nacije. „On je Slobodanu prvo dao da čita narodne pesme, sa time je želeo da utvrdi nacionalni osećaj prema srpskom narodu, dao mu je romane Žila Verna, popularnog popularizatora nauke među omladinom, to su prve knjige koje mu je dao“, navodi Milosavljević.

Slobodan Jovanović imao je tu privilegiju da je mogao da razmišlja samo o obrazovanju. Studiraće u Minhenu, Cirihu, Ženevi, Parizu. Najučenije ljude Evrope čita na jezicima na kojima su pisali. Već kao student u Ženevi piše tekst o demokratiji: „Demokratiji se upisuju u dobre strane što uči narod da sam sobom upravlja, a u mane joj se računa što se vrlo lako izmeće u demagogiju.“

Književnik mirne glave

Možda zbog ranog dodira sa književnošću postaće jedan od najboljih predstavnika takozvanog beogradskog stila. Stila koji je Jovan Skerlić opisao kao precizan, koncizan, ubedljiv, otmen, uprošćen i prirodan. Isidora Sekulić pisala je da je Slobodan Jovanović bio književnik mirne glave, da je njegov stil stegnut, puritanski, figure izbegava, superlative ne trpi.

Tim stilom pisaće i o istoriji, i o pravu, i o književnosti. Biće na čelu Srpskog književnog glasnika, lista koji je pokrenuo Bogdan Popović. U jednom pismu Bogdan Popoviću, Jovanović piše: „Bili smo urednici i Paja i Skerlić i ja, i sad je na Vas red da popunite detelinu sa četiri lista.“

Srbima je približavao evropsku političku i pravnu tradiciju. Pisao je o Platonu, Marksu, Makijaveliju, Prustu, Emilu Zoli. Jedan je od najkreativnijih pisaca portreta. U knjizi o vođi Francuske revolucije piše o važnosti ličnosti u različitim fazama revolucije. U knjizi „Pet likova Slobodana Jovanovića“, Danilo Basta opisuje Slobodana Jovanovića kao istoričara političkih ideja, teoretičara države i prava, analitičara totalitarizma, tumača srpskog nacionalnog karaktera, kao sociologa.

Slobodan Jovanović bio je pristalica britanske političke tradicije. Nije se zalagao za doslovno kopiranje britanskog sistema, ali je verovao da je za Srbiju dobro da ima dva doma skupštine, gde bi gornji dom bio brana populizmu i demagogiji.

„Oni su bili suočeni sa zastrašujućom polupismenosti narodnih poslanika, birao ih je narod iz kraja, pa je tu stizalo u parlament i šta hoćete i nećete. Tako je intelektualac Uroš Krulj tražio intelektualni cenzus za parlament, jer u njemu sede i ne govore nego muču“, kaže istoričarka Branka Prpa.

Slobodan Jovanović ostavio je više od 20 tomova knjiga, ostavio je ogled o srpskom nacionalnom karakteru i vanvremenski opis poluintelektualca:

„Poluintelektualac je čovek koji je uredno, pa možda čak i s vrlo dobrim uspehom svršio školu, ali u pogledu kulturnog obrazovanja i moralnog vaspitanja nije stekao skoro ništa… Školska diploma, kao ulaznica u krug inteligencije, dala mu je preterano visoko mišljenje o sebi samom. Pretpostavimo da se u njega probudila politička ambicija, i da je uspeo postati ministar. Taj položaj mogao je ugrabiti samo kroz silno guranje i strmoglavu jagmu, i zato će smatrati da je to sada nešto ‘njegovo’. Tek kad poluintelektualac doživi vrhunac političkog uspeha, vidi se kako je on moralno zakržljao…“

U knjigama iz istorije Srbije 19. veka, pisao je odnosima liberala, radikala, naprednjaka i dvora, kombinujući znanja iz politike, prava, ekonomije, geopolitike, vojske, kulture. Uz to, vešto je slikao karaktere najmoćnijih ljudi toga doba.

„Slobodan je pisao o stvarima o kojima je znao, o kojima su mu pričali, Beograd tog vremena nije bili veliki, politička istorija se razvijala čak i kad bismo rekli od Kalemegdana do Slavije – to je bilo mnogo, kad čitate njegove knjige, fusnota ima malo, ali mnogi su pokušavali da ustanove da li je to što Slobodan Jovanović pisao tačno, i to je uvek sve tako“, kaže istoričar Vojislav Pavlović.

Boris Milosavljević ističe da je Jovanović, kao i Stojan Novaković, imao važnu osobinu za istoričara „da se distancira od događaja u kojima je sam učestvovao, on je bio i svedok i istoričar“.

Slobodan i Apis, čovek od knjige i čovek od dela

Profesor, pa dekan Pravnog fakulteta, akademik, pa prvi čovek Srpske kraljevske akademije, rektor Beogradskog univerziteta. Čaršija je često volela da čuje šta o nečemu misli gospodin Slobodan. A on nije voleo da ga javno citiraju. Mada nikad nije bio ni u jednoj partiji, najmoćniji ljudi od njega su tražili savete. Osim kralja Petra, početkom veka postojala su glavna tri centra moći – Nikola Pašić, regent Aleksandar i Dragutin Dimitrijević Apis.

„Slobodan Jovanović je bio veliki poštovalac dela Tomasa Karlajla, a on u delu ‘O herojima’ obrazlaže specifičnu teoriju po kojoj se rađaju neki ljudi kojima je dato da uzimaju na sebe ulogu heroja, ti ljudi ne moraju da budu oficiri, mogu da budu proroci, kao Muhamed, mogu da budu pisci, kraljevi i vladari, kao da se kada se paralelno čitalo Karlajlovo delo ‘O herojima’ i Slobodanovo delo ‘Apis’, kao da se uočava potreba jednog knjiškog čoveka, čoveka iz kabineta, da pronađe nešto svoje u jednom književnom liku kakav je bio Apis, i mi vidimo da on vaja lik Apisa kao lika koji je dao Karađorđevićima krunu, a onda su ga Karađorđevići likvidirali“, kaže Miloš Ković.

Slobodan Jovanović nije trpeo posledice Solunskog procesa, najviše zato što je, poučen iskustvom svoga oca, bežao daleko od politike. Za vreme balkanskih i Prvog svetskog rata radi u pres-birou Vrhovne komande. Spasavao je knjige u ratnom Beogradu 1914, a hroničari su opisivali kako prilikom povlačenja preko Albanije nosi torbu raskupusanih papira. Nakon 1918. ne krije zadovoljstvo što je i Vojvodina, gde je rođen, postala deo Srbije, o čemu je sanjao i njegov otac.

Kao pravni stručnjak, učestvovao je na konferenciji mira u Parizu. U porodici Slobodana Jovanovića nije bilo mesta preteranim emocijama i oduševljenju. Tako je i Kraljevinu SHS, kao i kralja Aleksandra, posmatrao pravnički hladno i analitično. Kritikuje praksu po kojoj monarh utvrđuje uređenje kraljevine pre nego što je to uradila ustavotvorna skupština.

„Smatrao je da time Aleksandar Karađorđević krši osnovne principe ustavne monarhije, da on crpe svoju vlast iz božje volje, a ne iz suverenog naroda“, ističe Branka Prpa.

„Tad su počele da se vode nove rasprave o konceptu nove države, da li unitarna da li federalna, on je uviđao slabosti i prednosti i jedne i druge strane i mislim da je bio jedan od onih koji su zagovarali srednje rešenje“, kaže Jovica Trkulja.

Kralj Aleksandar bio je neprikosnovena politička ličnost u zemlji. To je postalo vidljivo nakon ubistava u Skupštini i uvođenja šestojanuarske diktature. Savremenik i prijatelj Slobodana Jovanovića, Dragoljub Jovanović, opisuje razgovor koji su njih dvojica vodila 1929. godine: „Kad su novine donele vest da je i on bio na dvoru pred 6. januar 1929, svima se učinilo da je kraljev manifest dobro sročen, bilo je uverenje da ga je on pisao. Odlučno je odbio da je to njegovo delo. Navaljivao sam da čujem šta je on kralju savetovao. – Nije savet ni tražio, Aleksandar mi je samo postavio dva pitanja. Prvo pitanje – kakav je to državni oblik za izlazak iz krize? Odgovorio sam da je to realna unija. Drugo pitanje je bilo da li takvo uređenje negde postoji, odgovorio sam da je tako bila ustrojena Austrougarska. Aleksandar je završio razgovor: „Hvala lepo.“

„Srpski kulturni klub će mi doći glave“

U srpsko-hrvatske rasprave Slobodan Jovanović aktivno se uključuje krajem tridesetih godina. Sada sa mesta predsednika Srpskog kulturnog kluba, grupe intelektualaca koja je govorila o srpskom kulturnom obrascu. Godine 1939. Srpski kulturni klub, čiji je moto bio „Jako srpstvo, jaka Jugoslavija“, protivio se stvaranju Banovine Hrvatske, ili ako je već stvorena, onda treba da postoji i takva srpska jedinica.

Godine 1941. u 72. godini života, Slobodan Jovanović prvi put istinski ulazi u visoku politiku. Nakon što je vlada Cvetković–Maček sa Hitlerom potpisala Trojni pakt, nakon protesta i puča 27. marta, predsednik Srpskog kulturnog kluba ulazi u vladu generala Dušana Simovića, kao jedina nestranačka ličnost. Za zaveru nije znao, a kad su mu posle puča ponudili da u vladu uđe, odgovorio je: „Srpski kulturni klub će mi doći glave.“

„Ja pravim poređenje sa onom metaforom o ptici albatrosu, kad pišu svoje knjige, kad su za katedrama, intelektualci su poput tog albatrosa, koji širi krila i leti do neslućenih visina, ali kad se spuste na zemlju, oni su nespretniji od najmanjeg vrapčića“, opistuje Jovica Trkulja Slobodanov angažman u politici, koji dodaje da intelektualci u politici najčešće sagore kao leptiri na plemenu sveće.

Slobodan Jovanović sa kraljem i ministrima odlazi u London, gde će ostati do kraja života. Kad se 1942. uvidelo da je Dušan Simović nedorastao situaciji, jedini izbor za predsednika vlade bio je Slobodan Jovanović. U zemlji tri rata – građanski, etnički i rat protiv okupatora. U vladi u Londonu zajedno sede srpski, hrvatski i slovenački ministri. Slobodan Jovanović u Londonu predstavlja zemlju koje više nema. A Dragoljub Mihailović jedini je predstavnik jugoslovenske vlade u zemlji.

„Kosta Pavlović u svojim dnevnicima piše – do srpskih ministara u Londonu dolaze vesti o genocidu u NDH, srpski ministri se okupljaju, čak je tu i Milan Grol, koji je imao reputaciju Jugoslovena i kaže Grol plače da li obnavljati Jugoslaviju, a onda britanski ambasador zahteva da se ne odustaje od Jugoslavije“, kaže Miloš Ković.

Istoričar Stevan Pavlović, rođak Slobodana Jovanovića, piše da mu je politika bila balast, i dok su se drugi gurali da se sretnu sa uticajnim britanskim političarima, Slobodan Jovanović nikad nije video Vinstona Čerčila. Njegov sekretar Kosta Pavlović citira Jovanovića: „Kod naših političara nastupilo je stanje slično onom potkraj carskog režima u Rusiji.“

Savremenici su pisali da Jovanović nije imao ni svetlih momenata sa mladim kraljem, s kojim će doći u sukob zbog namere da se oženi u vreme rata. Menjaju se i međunarodne okolnosti, svetske sile podelile su interesne sfere na Balkanu, a Britanija odlučuje da, umesto Draži Mihailoviću, pomogne Josipu Brozu.

Na Beogradskom procesu u Točideru, u julu 1946. Dragoljub Mihailović osuđen je na smrt zbog izdaje, saradnje sa neprijateljima, ratnih zločina. Na tom procesu, Slobodan Jovanović u odsustvu je osuđen na 20 godina robije, gubitak političkih i građanskih prava, konfiskaciju imovine i gubitak državljanstva.

O suđenju 1946. zapisaće sledeće: „Mobilisana svetina koja prisustvuje sednicama i dočekuje glavnog optuženika urlanjem, zvužducima i povicima: ‘Na vešala s njime!’, javni tužilac koji privodi lažne svedoke da se vrlo preciznim detaljima utvrdi ubistvo od strane četnika četiri američka avijatičara, koji se samo tri dana docnije javljaju iz Amerike s protestom da su živi, da žele doći u Beograd da svedoče u koristi generala Mihailovića; iznošenje očigledno krivotvorenih dokumenata, kao što je tobožnje Mihailovićevo pismo banditu Paveliću; predsednik Suda koji sebe u toku celog pretresa smatra samo dvojnikom javnog tužioca, skandal sa istorijom slova „Z“… sve je to zapaženo i zabeležno od strane dopisnika svetske štampe i postalo brukom Titova režima.“

Središte duhovnog kruga velikog starca

Do svoje smrti, Slobodan Jovanović neće se vratiti u Beograd. Biće vodeći intelektualac jugoslovenske emigracije u Londonu. Hotel „Tjudor Kort“, u kojem je živeo Većeslav Vilder, opisao je kao „središte duhovnog kruga velikog starca“.

Od 1950. Slobodan Jovanović uređivaće list Poruka i biće na čelu Jugoslovenskog narodnog odbora. Ta organizacija predstavlja one stranke koje u Jugoslaviji već odavno nisu postojale.

„Po Beogradu ide ta anegdota da je jedan od naslednika velike beogradske porodice došao pedesetih u London, došao je na slavu gde su bili doajeni političke emigracije, i pušten u sobu gde su te sedele te sede glave, i pitanje je bilo: Da li nas narod očekuje? A odgovor je bio: Oni i ne znaju da vi postojite“, kaže istoričar Vojislav Pavlović.

Savremenici pišu da su tih godina, u javnim bibliotekama u Beogradu, dela Slobodana Jovanovića dugo stajala okrenuta naopako, da se nečije oči ne bi sablaznile. Književnik Radovan Zogović u Borbi 1946. zapisao je: „Slobodan Jovanović bio je mračnjački istoričar, šestojanuarski zakonodavac, jedan od začetnika i rukovodilac četničke saradnje sa okupatorom, ‘Z’ – ideolog.“

U bibliotekama su se nalazile knjige koje je tridesetih godina izdao Geca Kon, ali se na novo štampanje i objavljivanje dela čekalo sve do kraja osamdesetih.

Slobodan Jovanović u emigraciji pisaće o totalitarnim režimima, napisaće: Nemoguće je da se održe one ideologije koje negiraju slobodu čovekove ličnosti. Pedesetih godina za francuske medije daje svoj sud o novom ustavu generala Šarla de Gola. Kada ga je Desimir Tošić posetio dve godine pred smrt, upitan za zdravlje, Jovanović je odgovorio: Ja sam kao komunistički režim, moja fasada izgleda dobro, ali samo ja znam kako mi je iznutra.

Prvislav Grisogono svedoči da je Slobodanu Jovanoviću: 1957. stigla poruka iz Beograda – biće primljen časno i dostojno, poništiće se dvadesetogodišnja robija, vratiće mu se imovina. Odgovor Slobodana Jovanovića bio je – Vratiću se sa slobodom.

Umro je 12. decembra 1958. u 90. godini. Istoričar Dimitrije Đorđević će zapisati: Umro je u dane u kojima su carevali rok muzika i Bitlsi. Bilo je to suviše za starog istoričara 19. veka.

Izvor: RTS