RETKE POUKE STARACA

Pojedini starci i pustinjaci Svete gore žive i mole se na veoma nepristupačnim mestima najduhovnije grčke planine. Zbog takvih okolnosti, retki su oni koji ih posećuju, a još su ređi razgovori zabeleženi sa njima.

 

Svetogorsku pustinju Karulju, koja se nalazi na kamenitoj, izuzetno strmoj obali nepristupačnog dela Atosa, malo ko posećuje. Retke su zabeležene, javnosti dostupne mudrosti monaha – pustinjaka koji se mole za svoje, ali i za spasenje celog sveta.

pustinjaci svete gore

Nenad Andrić, diplomirani fizikohemičar, magistar ekologije i strastveni planinar, već godinama pohodi Svetu Goru i razgovara sa najvećim podvižnicima našeg doba.

Razgovore s njima, koji mogu biti više nego korisni čitaocu, koje god da je vere, pretočio je u knjigu „Susreti sa svetogorskim starcima“.

Priča počinje u Manastiru Esfigmenu, sedištu zilota, monaha koje smatraju fanaticima, nazivaju fundamentalističkom sektom, jer veruju da svaki vaseljenski patrijarh ide u pravcu ekumenizma.

„Pričali su mi da maltene jedu malu decu, ali oni su me primili sa velikom ljubavlju. Začudio sam se kada sam sreo nekoliko naših monaha iz Srbije“, kaže Andrić i dodaje da to ne čudi, jer su ziloti slični Srbima.

„Oni su kao Gali, Asteriks i Obeliks, žive u neprijateljskom okruženju, ne od okolnih manastira, već od spoljnog sveta. Takvi smo i mi Srbi ovde, sami protiv svih, svi su protiv nas, a mi smo malo galsko seoce koje se bori, hoćemo u EU, nećemo u Uniju… Nekoliko puta je vojska i policija pokušala da ih izbaci sa Svete Gore, nisu uspeli u toj nameri, Majka Božija nije dala“, kaže Andrić.

U knjizi donosi zanimljivo predviđanje jednog od monaha iz Esfigmena. Predigra za treći svetski rat je, priča on, situacija u Siriji, a kad se poklope dve pashe, što će se desiti 2024. godine, rat i kraj sveta će zaista početi.

Andrić je na Atos prvi put otišao s planinarima, a već sledećeg puta obišao je sedamnaest manastira i upio, kako kaže, svu ljubav Svete Gore. Osetio je promenu koju ni danas ne ume da objasni, ali bila je to promena u duši.

Počeo je da otkriva novi svet, okrenuo se veri.

Upravo zahvaljujući planinarskoj veštini, upoznao je podvižnike koji žive na mestima pristupačnim samo pticama. Monasi su različite prirode, svaki na svoj način otvara nam put u novi život, a mnogi od njih su, kako se to u Crkvi kaže, prozorljivi, vide ono što običan čovek ne može, priča nam Andrić.

„Ima tamo raznih monaha, visoko obrazovanih, vlasnika uspešnih svetskih kompanija, a ima i onih sa skromnim obrazovanjem, ali su svi duhovno uzvišeni, čisti, razmišljaju jednostavno. Fascinira me uvek iznova kada dođem sa grupom, a monah kaže: ’Sedi, brate Pero‘, pogodi mu ime, profesiju, tako i drugom, trećem. Ili kaže: ’Šta misliš brate, da zategnemo grede u ovoj keliji‘, a obratio se građevinskom inženjeru. Prvi put ga vidi, a sve zna o njemu“, govori Andrić o ljudima koji verom vide ono što čovek koji živi „u svetu“ ne vidi.

Dodaje da je u pustinji na stenama najviše Rusa i Srba, koji vole da se surovo podvizivaju. Nađe se i poneki Grk, ali oni više vole „udobnost“ manastira. Žive u pećinama, neke nemaju više od četiri kvadrata, koje su mesto na kojem se zimi spava, a gotovo neprekidno to je mesto molitve. Ima starijih koji u orlovskim gnezdima provode decenije, ali i mladih. Andrića smo pitali kako su se ti mladi ljudi odlučili da ostave sve blagodati modernog doba i žive u pećini, spavaju na daskama i jedu samo ono što im neko donese ili nađu u prirodi.

„To je teško shvatiti umom, ali pošto se vera shvata srcem, ko je shvata tako, nije mu teško. Kad sa broda pogledate svetogorsku pustinju Karulju, to su isposnice koje vise na liticama stena, kao orlovska gnezda. Kada to gledate umom kažete: ’Čovek koji tu živi nije normalan‘, ali kada se popnete gore, popričate s njim, prespavate, onda vidite da je on savršeno normalan, da ste vi taj koji nije normalan“, kaže naš sagovornik.

Monasi žive u surovim uslovima, bez stvari koje nazivamo osnovnim. Najveću keliju, posvećenu Svetom Savi Srpskom, Rusi su preuredili. Sada je pustinjaci iz pećina smatraju „luksuznom“, jer ima krevete. Rusi imaju sredstva, mogu da obnove mnoge kelije, ali se monasi plaše da će u udobnom izgubiti blagodat.

Neki žive potpuno skriveni od civilizacije, to su takozvani nevidljivi monasi. Andrić smatra da neće nikada sresti nekog od ovih monaha, jer nije toga dostojan, ali zna one koji su ih sretali. U knjizi prenosi priču jednog jeromonaha kome se ovakav monah predstavio, samo da bi ga sahranio i video čudo, lice svetitelja.

„To su zaista nevidljivi monasi, neko kaže da ih ima sedam, neko devet, a neki misle da ih ima i više. Retko ko može da ih vidi, jer žive oko vrha Atosa i obdareni su posebnim Božijim darovima. Prikazuju se kome hoće, samo kada oni to žele. Gore su sa vrlo malo hrane, odeće i vode. Zaista ih Božija blagodat hrani i čuva. To su najvrliji monasi na Svetoj Gori. Po predanju, oni će odslužiti poslednju liturgiju na svetu“, prenosi nam autor knjige razgovor sa monasima.

Predanje kaže da će Sveta Gora, kada antihrist dođe, potonuti. Geološka istraživanja pokazuju da je na staklenim nogama, na poroznim stenama. Ostaće samo vrh, Atos, sa kapelom Preobraženja, koja se gradi.

Posle prve planinarske posete Svetoj Gori, Nenad Andrić zapravo se vratio pustinjacima da bi od njih dobio savet za lečenje drugarice, koja je umirala od najopakije bolesti.

Knjiga donosi i ovu priču, ali i poglavlje „NATO Satana“, priču o isterivanju đavola, u kojoj govori kako može da se spasi Srbija. Nema spasa bez molitve, samo to Srbi nikako da shvate, monaška je poruka.

„Srbija nikad ne sme da uđe u NATO. Moli se i ujutro i uveče da Srbija nikad ne uđe u NATO, da se zbližimo s Rusijom i da nam ne otmu Kosovo. I nemoj da mrziš Amerikance, oni su nezlobivi, samo im političari ne valjaju“, rekao mu je jedan monah.

Andrić je u knjizi sublimirao suštinu postojanja čudesnog mesta pod pokroviteljstvom Presvete Bogorodice. Knjiga „Susreti sa svetogorskim starcima“ je zbirka pouka, saveta, mudrosti, proročanstava i čuda, knjiga preporuka — kako da se spasavamo u poslednjim vremenima.

Autor je prethodno izdao putopis „Peške kroz Svetu goru“, koji je doživeo nekoliko izdanja. On može biti izuzetno koristan, posebno onima koji prvi put odlaze u monašku republiku. Akcenat je stavljen na srpske ktitore manastira, kojih je u istoriji Svete Gore bilo na pretek.

Izvor: Sputnjik