POUKA SVETOG JUSTINA ĆELIJSKOG

Ljudi posebnog bogougodnog, čistog i molitvenog života, svetiteljskog, bliski su sa svima i razumeju sva Božja stvorenja – i ljude i životinje i biljke.

 

Bio jednom jedan divni starac, koga su svi zvali Učiteljem. Njegova je reč bila mudra, a molitva jaka.

sva božja stvorenja

Do Učitelja nije bilo lako doći. Živeo je u malom manastiru u podnožju velikih planina. Putevi su bili loši, šume guste, a kad nabujaju potoci bilo je skoro nemoguće stići do manastira. Ipak su mnogi dolazili Učitelju. I svako je dobijao baš ono što mu treba, neko pouku, neko utehu, a ponekad bi nekog izgrdio, upravljajući ga tako na pravi put.

Učitelj, duhovnik manastirski je pisao knjige, igumanija se brinula o manastiru i radila zajedno sa sestrama od jutra do mraka. Sve je tu bilo kao u košnici, znao se domaćinski i kućni red. Svako je imao svoje poslušanje. Jedna od monahinja, Paraskeva, brinula se o stočici. Muzla je krave, pazila na teliće i sve poslove u štali je obavljala.

Sestra Paraskeva se plašila pasa. Osećajući njen strah, jedan mali pas, šarplaninac zvani Tigar, majušan i smešan, star samo tri meseca (a to je kod pasa uzrast kao deteta od dve i po godine), stalno je išao za njom i pravio se važan. Paraskeva ranom zorom krene u štalu, Tigar je tu. Još nije isterala telad na pašu, a Tigar već stigao da napravi mnoge nestašluke i po livadi plaši telad. Sve u svemu, ponašao se kao i svi nestašni mališani u tim godinama. Grdila ga je, ali se on zbog toga nije mnogo brinuo.

Jednog dana je Tigar bio posebno raspoložen za igru po štali, gde su bili telci. Trčao je oko njih, vukao ih za repove i činio još hiljadu nestašluka, dok svi telići nisu počeli unezvereno da muču, uznemirile se krave, riču, svaka hoće da zaštiti svoje telence, a Tigar sav srećan mota se Paraskevi oko nogu i sapliće je i plaši. Sirota Paraskeva više nije znala šta će, vikala je na Tigra, grdila ga, a on se uopšte nije osvrtao na njene grdnje. Kad je prevrnuo punu kantu mleka, sestra Paraskeva izgubi strpljenje i prutićem istuče Tigra. Mali psić nikako nije mogao da shvati zašto je dobio batine, jer je mislio da je sve to samo velika igra. U pedagogiju se uopšte nije razumeo, pa je cvileo i plakao čitav dan.

Sutra mu je Paraskeva, kao i obično, donela hranu, a on je samo okrenuo glavu. Gladovao je sve dok mu hranu ne donese neka druga monahinja. Kad je malo ojačao, poče da reži na Paraskevu. Do sledećeg proleća izrastao je u pravog šarplaninca, velikog i snažnog. Boljeg čuvara nije bilo nadaleko. Niko nepozvan, ni čovek, ni vuk, ni medved nisu smeli da se približe manastiru.

Prema monahinjama i starcu duhovniku bio je umiljat kao jagnje, samo je sa Paraskevom i dalje ratovao. Čitavu godinu dana nije jadnica smela, bez neke od sestara, ni da pomisli da uđe u štalu. Stalno je lajao na nju i pokušavao da napadne. Jednom su monahinje nešto radile blizu Tigrove kućice, on se otrgao, jurnuo, odgurnuo ostale sestre i ugrizao Paraskevu.

Sirota monahinja više nije znala šta će, pa iako joj je bilo neprijatno da se žali na psa, ode kod duhovnika, i sve mu ispriča. Mudri Učitelj je saslušao Paraskevine reči. Duboko se zamisli gladeći dugu sedu bradu, onda podiže glavu i reče da ode kod Tigra i od njega zatraži oproštaj. Pogledala je Učitelja sa čuđenjem, a on je ponovio da mora sasvim iskreno i iz srca da zatraži oproštaj. Iako zaprepašćena, bez pogovora je izvršila to što joj je Starac rekao.

Skupila je svu hrabrost i pošla do Tigrove kućice. Tigar je strašno zalajao kad je ugledao, umalo da iskida lanac, a onda je stao. Osetio je da se nešto događa, da njegov najveći neprijatelj, kako je to u svojoj psećoj glavi mislio, dolazi nekako drugačije. Monahinja je došla do Tigra, napravila veliku metaniju i iskreno zamolila za oproštaj. Sestre su u čudu gledale kako je Tigar prestao da laje, i pažljivo sluša to što mu Paraskeva govori. Videle su kako je ušao u kućicu i više se na nju nije ni okrenuo. Od toga dana Tigar nikada nije ni zarežao, a kamoli zalajao na monahinju Paraskevu.

Ovo nije priča iz davnih vremena i dalekih zemalja, nego se dogodila pre tridesetak godina u zemlji Srbiji, u manastiru Ćelije. Mudri Učitelj bio je, niko drugi do arhimandrit Justin Popović, koga su svi i onda i danas, iako odavno nije fizički među nama, zvali Ava, što na grčkom znači učitelj.

Ljudi posebnog bogougodnog, čistog i molitvenog života, svetiteljskog, bliski su sa svima i razumeju sva Božja stvorenja – i ljude i životinje i biljke.

Ova priča je zapisana prema pričanju episkopa Atanasija Jevtića