STARO ZA NOVO

Planeta Zemlja još uvek se nije dovoljno dobro osvetila svima onima koji su doveli do njenog stradanja. Da bismo je sprečili da nas otrese kao pas vodu kada izađe iz reke, moramo da joj se ozbiljno izvinimo.

 

Vodena planeta sve je zagađenija, a naše navike sve lošije. Može se reći da smo upravo mi ljudi krivi za njeno stradanje. Životinje nalaze načina da stvari dovedu pod kontrolu, dok se ljudi i dalje nadmudruju u dosetkama kako da budu što štetniji. Drugi sloj ljudi, onaj koji bi da brine o planeti, naravno, trudi se da nađe način kako da očuva planetu. Jedan od načina je reciklaža.

Šta je reciklaža?

Recikliranje predstavlja izdvajanje materijala iz već korišćenog materijala. Izdvajanje korisnog iz otpada i nalaženje načina za ponovno korišćenje predstavlja smisao reciklaže. To podrazumeva sakupljanje i preradu, ali i izradu novih proizvoda. Papir je možda najčešće recikliran sadržaj, a tome svedoči papirna galanterija, koja se sve češće izrađuje od recikliranog materijala. Papirna konfekcija u svetu često polaže dosta na reciklažu, a metodi recikliranja primenjivi su i u staklenoj ambalaži, reciklaži plastike itd.

Ceger kao rešenje

Poslednjih meseci svedoci smo da se u Srbiji sve češće naplaćuju plastične kese. Da li je u pitanju želja marketa i supermarketa da uzmu još koji dinar preko, ili je u pitanju društvena i prirodna odgovornost, veliko je pitanje. Međutim, bilo kako bilo, sigurno je odličan način da se spasimo makar od neke plastične kese, taj da se koriste papirne reciklirane kese ili cegeri. Cegeri su platnene torbe odnosno kese, koje se mogu upotrebljavati više puta. Velika korist od cegera je ta što u njega možete staviti mnogo više stvari nego u kesu. Ukoliko znamo činjenicu da su potrebne godine da se jedna kesa razgradi, svesni smo koliko je potrebno da se razgrade desetine hiljada kesa, koliko se u svetu potroši za nekoliko minuta.

Rešenje u zakonodavstvu

Mudre države koje imaju strategiju očuvanja životne sredine definisanu i u zakonima, doprinele su da se zakonima uredi i ovo polje. To znači da država subvencioniše one koji se bave reciklažom ali i da građani mogu da na neki način profitiraju do reciklaže. Primera radi, Nemačka i Švedska su države koje polažu mnogo na reciklažu. Reciklaža ambalaže je način da se građani uključuju, a na svaku limenku piva može se zaraditi pola tog piva. To svakako ne motiviše kada su u pitanju limenka ili dve, ali na veću količinu, građani se vrlo često i rado odlučuju za reciklažu.

Da li će se ova praksa razviti i u državama na Balkanu, veliko je pitanje. Ljudi kao da beže od ove odgovornosti, ne znajući da bi na taj način i te kako doprineli razvoju sopstvene države, ali i životnoj sredini u kojoj žive. Tragično je i pogubno kada se po izletištima širom Balkana naiđe na gomilu neraščišćenog đubreta. Ono se, naravno, pita i za to kako nam se priroda sveti. Čak i kada nema zemljotresa, vulkana i nepogoda, oko nas vrebaju bolesti koje su posledica našeg nemara. Zbog toga, ako želimo da sačuvamo sebe, čuvajmo najpre planetu.