ZLOČIN KOJI TREBA PAMTITI

Gnjilanac Đorđe Martinović je još 1985. godine postao metafora stravičnog mučenja Srba s KiM u režiji albanskih separatista, koji su monstruoznim činom nabijanja flaše u analni otvor poslali poruku svet šta žele od srpske pokrajine.

 

Desilo se to u Gnjilanu prvog maja 1985. godine. Đorđu Martinoviću, albanski zločinci i separatisti nabili su kocem polulitarsku flašu kroz čmar u utrobu! Flaša se zaustavila tik pod desnim porebarnim lukom, a ovaj zločin albanski zločinci su smišljeno počinili kako bi pospešili iseljavanja Srba sa Kosova, koji su se posle toga počeli masovno iseljavati.

đorđe martinović

Flašu su iz utrobe žrtve izvadila u prištinskoj bolnici dva hirurga Albanca i jedan srpski hirurg dr Moračić. Njega su Albanci naknadno pozvali, pošto su se uplašili kada su otvorili utrobu i videli flašu i srču koju je trebalo izvaditi. Dr Moračić je posle operacije izjavio:

– Prizor koji sam zatekao bio je jeziv.

Đorđe Martinović je posle toga operisan još tri puta, jednom na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu i dva puta u Londonu.

O ovom zločinu tada je pisala celokupna domaća i svetska štampa. Samo nekoliko dana posle operacije koja je izvedena na VMA, koju su opsedali novinari, bojeći se da se Srbi na Kosovu ne dignu na ustanak, tada moćni Stane Dolanc, ministar Unutrašnjih poslova Jugoslavije, šef Kontraobaveštajne službe i potencijalni naslednik Josipa Broza Tita, činio je sve da zločin ne bude pripisan Albancima i bude potpuno drugučaje predstavljen javnosti.

Đorđe Martinović

Uz pomoć Brozovih generala, pre svega admirala Branka Mamule, generala Milana Daljevića, generala Vladimira Vojvodića, generala i narodnog heroja Jugoslavije Petra Gračanina i pukovnika Novaka Ivanovića, načelnika Doma JNA u Gnjilanu, gde je Martinović bio zaposlen, raznim manipulacijama, obmanama javnosti i skrivanjem istine o zločinu, tok istrage je skrenut u drugom pravcu.

Mnogi iskazi i činjenice o strahovitom činu nasilja su falsifikovani, a javnost obaveštena da je Martinović navodno priznao da se sam povredio. Očigledno je bilo da je reč o zaveri države protiv jednog malog čoveka i da se od užasnog stradanja i psihičkog i fizičkog maltretiranja pravi lakrdija.

O „slučaju Đorđa Martinovića” raspravljala je i skupština Jugoslavije osam puta, ali bez rezultata. Skupština Srbije šest puta je odlagala raspravu jer su rukovodioci smatrali da ona nije nadležna za slučaj već prema Ustavu Pokrajne Kosovo. Razrešenju slučaja nije pomoglo čak ni pismo našeg poznatog pisca Dobrice Ćosića, koje je javno upućeno Branku Mamuli i Dušanu Čkrebiću, tada aktuelnom Predsedniku Skupštine Srbije.

U zločinu učestvovale najmanje tri osobe

Posle operacije u Londonu u bolnici „Sveti Đorđe”, čuveni proktolog svetskog ugleda dr Peter Holi izjavio je novinaru Miloradu Bajiću: Isključeno je svako samopovređivanje, zločin sam proučio sa svojim kolegama, posle uvida u kompletnu medicinsku dokumentaciju, nasilje su izvršile najmanje tri osobe. Sumnjalo se da su zločin izvršili sestrići Sinana Hasanija, tada aktuelnog predsednika SFRJ po ključu, protiv kojih je Velimir Cvetić, advokat Đorđa Martinovića pokrenuo istragu.

Licemerje i laži Staneta Dolanca

raspeće djordja martinovića

„Raspeće Đorđa Martinovića“

Posle izjave koju je dao Stane Dolanc, ministar unutrašnjih poslova SFRJ, ljubljanskoj televiziji, mediji više nisu pisali o „slučaju Martinović”.

U toj izjavi Dolanc je doslovce rekao prisutnim novinarima: Što se tiče slučaja Đorđa Martinovića obustavljena je svaka istraga, suđenja neće biti jer su moji kriminalistički organi utvrdili da se on sam povredio.

Zatim je Dolanc sa osmehom licemerno dodao: Žao mi je što je Đorđe Martinović srpski samuraj koji je nad sobom izvršio harakiri. Na tu dosetku Dolanca, svi prisutni novinari su se nasmejali. Ova izjava je, nažalost, do danas na snazi. Zbog nje, za sve ovo vreme, slučaj je ostao za javnost nerazjašnjen i nerasvetljen.

Epilog slučaja Martinović

O „slučaju Martinović” reditelj Milorad Bajić snimio je dokumentarne filmove „Strah od istine” i „Optužujemo”. Međutim, i oni su jedini put prikazani u Domu sindikata u Beogradu 1986. godine. Posle toga stigla je zabrana prikazivanja, koja i dan danas važi.

Povodom dvadesete godišnjice od ovog strašnog zločina, krajem maja, Milorad Bajić je, u saradnji sa studentskom organizacijom „Centar” na Pravnom fakultetu organizovao tribinu pod nazivom „Kosovo pre Miloševića – tolerancija ili teror?”, na kojoj je trebalo da budu prikazani filmovi „Strah od istine” i „Optužujemo”. Ipak, prema Bajićevim rečima, tri sata pre početka stigla je zabrana i tribina nije održana.

Tako je istina u Srbiji još jedanput poražena.

Đorđe Martinović, mučenik sa Kosova je postao simbol i metafora stradanja Srba sa Kosova i Metohije.

Umro je 6. oktobra 1999. godine kao težak invalid. Iza sebe ostavio je suprugu, tri sina, kćer i jedanaest unučadi.

Od države Srbije, porodica Đorđa Martinovića nije dobila ni 100 grama kafe niti kocku šećera. Presuda II Opštinskog Suda u Beogradu, u njegovu korist, skrivena je od javnosti.

U čast i nezaborav strašnog mučenja, čuveni srpski slikar Mića Popović naslikako je sliku „Raspeće Đorđa Martinovića“.