SVRAB NA VETROVOJ KOŽI
Progone nas i muče večna pitanja,
velike misli otiskuju se sa naših čela
da budu svrab na vetrovoj koži.
Nasuprot tome, noćno nebo narasta kao žlezda
u groznici. Lečiti se gorkim upitnicima.
Ići kroz svet učeći od mahovine i peska.
Jednom sam video gospođu koja razgovara
sa cvećem. Klimale su aprilske glave
na zelenim vratovima kao monasi nad tajnom.
Prethodna zima beše duga,
sa kratkim nazubljenim danima
i vetrom koji se češao
o vrhove praznih crkava.
NEZAPISANO U DNEVNIK
Vetar bi dolazio dižući u vazduh
prazne nogavice i rukave,
kao brbljivi krojač, besan na decu
koja prerastaju odeću.
Jurili smo kroz dvorišta
u kojima plešu zastave opranog veša.
Beše to tvrđava doba krojenog po meri
sna i bezazlenstva,
sa stražama večnih kopriva.
Još ponekad, u snu, zaškripe vrata
na davno napuštenoj
krojačnici vetra.