ORAH

Imao sam već sedamnaest godina i već razmišljah o postrigu, o manastiru, o Bogu, u molitvama kako ga se sećah i u druženju sa Stojanom, sa kojim se skrivah u pećini.

 

Rodih se u seocu, Popovu Polju, 1610. godine. Zahumska hercegovačka zemlja, tvrda, kao orah, kao hleb sa sedam kora. Ono što posijemo, s proleća, pazimo da nam ptice, ne pozobu, usput…

orah

Sedim u hladu ispod bagrema, a moja mati i otac, upregli vočića, Konjuza, ne bi li posadili krompir, i ne bili li smo se prehranili, u to doba gladi, Latina, i svakojakih boleština 1617. godine, koje pusti na nas Bog, milosrdnom svojom desnicom.

Latini, preobraćaše mnoge u svoju veru, za tovar žita, haljine i ogledala, pred kojima se najlepše devojke ogledaše i čuđaše zemaljskoj lepoti, koju im dade Bog.

Klepalom na magaretu dolazaše, nekakav grbavac, ali učen, svako podne, glasnik koji klepalom obilažaše, oko crkve, Uspenija Presvete Bogorodice, a onda čitaše, da apsurd bude veći, sa nekakve kožom ištavane glagoljicom, uredbe, da ko želi svojevoljno preći u veru Latina, po odluci Pape dobija tovar žita, haljine po poslednjoj modi i ogledalo… Toliko za sada, a biće ih još… Poklona!!!

Imao sam već sedamnaest godina i već razmišljah o postrigu, o manastiru, o Bogu, u molitvama kako ga se sećah i u druženju sa Stojanom, sa kojim se skrivah u pećini, činih metanije, poklone i ovako se moljah: U ime, Oca, i Sina, i Svetoga Duha. Amin.

Mati mi se pobolje i umre, i otac već razmiljaše da me da sa Stojanom u manastir Uspenja Bogorodice, baš kao njegov stric njega.

Od crkve se ne odvajasmo, ni u Mrkonjićima, gdje posle učinismo mali pomen Stojanovim roditeljima, Petru i Ani.

Setih se smokve kojom smo se sladili u vreme posta, na putu do crkve, sa seoskog groblja, a kao da se imalo šta i jesti i u blagim danima.

Grube ruke mog oca Veselina, koji drvenim plugom oraše tvrdu ostrošku zemlju, ne bi li se prehranili, a veru sačuvali. Iako krupan i jak, stasit čovek, kako ga znadoh, moj otac ne izdrža još dugo od tuge za Milunkom.

Pade od srčane kapi, u prvu brazdu što uzora u Popovom Polju, samo mu seme ispade iz šake i ptice zloslutnice, gavrani, to pozobaše i prhnuše uz graktanje duž Popovog Polja.

Meni se sledi suza u oku.

Put znaš, govoraše mi otac Veselin. Život je Hristos, a Istina je on takođe, drži se vere svojih otaca i nećeš pogrešiti!

Stric Stojanov, povuče i mene i Stojana u manastir, Tvrdoš, i on dobi ime Vasilije, a meni dadoše, ime Sava, po Svetome Savi, i ostade tako.

Minuše mnoga leta, Vasilije bogougodno požive do 1671. godine, a ja još deset leta.

Počeše narod da se stiče oko ćivota, nevoljni da nalaze leka, a očajni utehu. I meni srce zaigra, zbog družbe sa Stojanom, dok još bejaše dečak poput mene, a u Hristu brat i još revnosnije se stadoh moliti i ja.

– Sveti Vasilije, pomjani me grešnog!

Dade mi Gospod Bog, te i svojim roditeljima, Milunki i Veselinu, podigoh spomenik od mermera, koji kupih od mletačkih trogovaca, kada jedared poslovima igumanskim plovljah za Dubrovnik.

Petar i Ana, takođe, počivaše u miru na seoskom groblju u Mrkonjićima. Ja, rab Božji, Sava, iguman Tvrdoški, leta Gospodnjeg 1680.

Onda se poboljeh, te 1681.godine, glad udari, opet na svu Hercegovinu, pustoš i boleštine. Padoh u krevet i ne ustajah tu godinu.

Samo sa prozora ćelije gledah tu tvrdošku lepotu od prirode, borove i cveće.

Bratija se skupi sva da me kako dolikuje otprati na onaj svet, mom drugu i sabratu, sada već Svetom Vasiliju.

Kada otvorih ovu prašnjavu knjigu, još kao student teologije pri Bogoslovskom fakultetu u Beogradu, ugledah ovu priču zapisanu u Oktoihu za 1680. godinu, iz manastira Tvrdoš, a kako ona dospeše čak u Beograd, do Istorijskog arhiva, ne znam ni sam! Čudo jedno!

Mora da je Sveti Vasilije?!

Znam da nam je profesor Bigović tražio za semestar o svetitljima zahumsko-hercegovačkim.

Moje ime je Stojan Savović, iz Trebinja sam, student prve godine teologije u Beogradu. Sada je 2018. godina, spremam ispite za oktobar i samo zujanje nekakve pčele po prozoru poremeti tišinu čitaonice na Bogoslovskom fakultetu u Beogradu. orah orah