SEDI I PLAČI

Eee, kad se setim toga, ne mogu više da hodam. Zastanem i kažem sebi: „Sedi i plači“.

 

Mogu ja hodati, sedeti, stajati, ćutati, al’ padne na pamet. Kad se samo setim. Eeee! Ma uvek je tako bilo. Kažu, danas ovo, ono, a…

sedi i plači

Sećam se, još u školi (bilo mi simpatično), moj drug iz razreda, pita ga profesorica, a on ‒ ne zna ništa. I to što baš, baš ništa ne zna. Ipak nešto priča. Slušam ga u čudu (valjda odgovara, pomislim). Nikoga nikada nisam čula da toliko kaže, a da baš ništa ne kaže. Nešto neverovatno, čudo jedno. Čak sam se i pomalo nervirala (mada u tom periodu me ništa na svetu nije moglo iznervirati). Smejulji se profesorica, smeška se i on, ceo razred se smeje (osim mene). I dobije on dobru ocenu. Ipak mi drago, simpatičan drug, volela sam ga (kao uostalom i sve ostale).

Sada kad se setim, samo dublje zaćutim. Jer, setim se i drugih stvari. Povežem, saberem dva i dva (tada to nisam ni u snu videla). Uvek su isti (i to podosta), imali privilegije. Te izostao sa časa (što tada nije bilo baš lako), opravdano. Nekako se taj isti i još neki isti takvi uvek izvuku. Te im bilo ovo, te ono, odgovaraće drugi put, pa baš profesor dobre volje kad njih ispituje (mogu birati pitanja), te odgovaraju na rođendan, pa veća ocena… I tako unedogled.

Da bi se napravila ravnoteža, drugi (mi, ovi ostali, sada vidim), koji nismo imali nikoga „da pogura “, morali smo sve. Biti uvek disciplinovan, uvek (i s temperaturom trideset sedam sa sedam) na času, sve znati (al’ niko ne zna baš sve, osim profesora), pa, naravno, ocena niže. I tako i kod ovih drugih (nas) unedogled.

Sad tek vidim ko su bile te „simpatične“, „šarmantne“ neznalice. Jedan takav mi je direktor. Eee, kad se setim toga, ne mogu više da hodam. Zastanem i kažem sebi: „Sedi i plači“.