DAĆA U SLAVU ŽIVOTA

O čuvenom bačvaru Miodragu Munćanu, koji je mnogo poznatiji po nadimku Draganče, priča ceo Banat. Njegova daća u „slavu života“ još uvek se prepričava po ovom kraju Vojvodine.

 

Ne samo da je odlučio da za života podigne spomenik, Draganče je, kako običaji nalažu, pozvao sveštenike, prijatelje i rodbinu na svoju „daću“. Kako kažu mnogi prijatelji, prvi put im je na groblju bilo lepo, pa i samom Dragančetu, koji je zadovoljan živim pomenom i okupljenim prijateljima.

draganče

– Želeo sam da imam plavi spomenik, ali nigde nismo mogli da nađemo takav kamen, stavio sam sliku u plavoj košulji, ali sam ipak želeo da sve bude u toj boji. Mnogo sam uzbuđen, ali i srećan, pozvao sam sve moje prijatelje i one za koje znam da bi došli kad umrem, tu su i sveštenici, a ručak je pripremljen po našim običajima, znate kako je kada dođete na „daću“ mora svega da ima, supa, pečenje, kolači, rakija – ispričao nam je poznati banatski virtuoz.

Spomenik na iđoškom groblju kod Kikinde osveštala su tri sveštenika u prisustvu velikog broja građana. Slika na grobu je sa njegovih nastupa, jer je Draganče poznati virtuoz na drvenim bačvama.

Kamenorescu je naredio samo da ukleše godinu rođenja, ali ne i deceniju, stoleće kada dođe kraj života, jer , kako kaže – „još ima vremena za onaj svet, tek mi je 81 godina“.

Daće u „slavu života“ još uvek se prepričava po Banatu, mnogi koji su bili prisutni u Vatrogasnom domu gde se zbio čitav događaj, kažu, da su se „lepo proveli“, a i dobro najeli, jer, Draganče za svoje daće nije štedeo.

Nazdravljalo se rakijom i vinom u slavu Dragančeta. Svirao je orkestar Žarka Adamova sa pevačima Lepom Lanom i Duškom. Slavlje je uveličao na gajdama Radivoj Ristić, gost iz Srbobrana. Kakva bi to bila „daća“ da i Draganče nije učestvovao. Uzeo je bure i bačvanske čekiće i na zadovoljstvo svojih meštana odsvirao svoju „Vinogradarsku himnu“.

Draganče je jedini bačvar u ovom delu Banata. Svoju umetničku karijeru slavni Draganče, poznatiji u javnosti kao „Iđoški Betoven“ počeo je udarajući čekićem o drvenu bačvu. Melodija koja se stvara udaranjem čekića o drvenu burad, postala je nadaleko poznata, a ovog slavnog bačvara uvrstila u prave virtuoze.

Kako je jednom prilikom, objasnio Iđoški virtuoz, sve je počelo kako bi se dopao ženama, svoj radni vek proveo je u jednoj firmi gde se sve pakovalo u drvenu burad, pa je imao vremena da usavrši i komponovanje.

Draganče je za bačvara položio još davne 1958. godine, bio je šegrt kod čuvenog majstora Krstina, a usavršio je i odžačarski i stolarski zanat. Najteže mu pada što za sada nema naslednika, voleo bi Draganče da neko nastavi da „udara u njegovom ritmu“.

Šaljivdžija u duši, boem, kafandžija i umetnik sa čekićem u ruci, kaže, da bi svakom poželo život kakav on ima, jer valja se pripremiti i za „onaj svet“ za koji još ima vremena, jer tek mu je 80 leta.

Izvor: Telegraf.rs