ŽENA KOJA JE KRILA NEČIJU DUŠU

Brzo je naučila da ga ne pita kuda ide ni kada će se vratiti, ni čime se bavi, ni šta mu se desilo. Ali nikada nije ni glasa povisio na nju. I ispunio je svoja obećanja.

 

Muškatle na prozorima rasle su iz blata i ljubavi.

žena koja je

Morala je na neki način da unese život u njihov čemer. Mala blatnjava kućica koju su iznajmljivali bila je na kraju dvorišta, na kraju ulice, na kraju grada, na kraju sudbine.

Moglo je u njoj ipak štošta da se uradi. Mogla je da se okreči u neke veselije boje, mogla je i u dvorištu da zasadi cveće ili čak celu baštu, mogli su ispod lipe da stave neku baštensku garnituru ili da je čak oplemenjen nekim starinskim fenjerom, ili, ako ništa drugo, mogla je makar neku staru klupu tu da dovuče. Mogla je, ali nije, a muškatle je ionako jedino ona i primećivala, na prozoru, u kući od blata u podstanarskoj sobi bez lustera, slika i iole pristojnog nameštaja. Živa, a u blatu!

Ali i u tom blatu joj je bilo lepše sa njim nego kod kuće. S godinama scene detinjstva polagano su bledele, ali ipak isuviše jake da bi se načisto izgubile iz sećanja. Trudila se da ne misli i u tome dosta i uspevala, ali snove nije mogla da vara. I tada bi se u tim snovima pojavljivali svi oni, otac koji ih je nemilice tukao, uplakana majka, komšiluk, sestra, braća, besparica, bolest, alkohol čemer i jad. I stric koji ju je pazio kao svoje…

A sanjala je i budna, noćima, dok bi ga čekala i strepela da li će i kako će se pojaviti. Da li sam ili sa nekima od njih, da li sa iskrvavljenim pesnicama, da li krvavog lica, da li u trku da zgrabi ponešto što bi imali i proda ili založi na pokeru, da li sa ranama. Takav kakav je bio ljubav joj i nije mogao dati, ali sigurno joj je podario mir. I ostaće mu večito zahvalna kada ju je isprebijavši nasrtljivu budalu koja joj je zavukla ruku pod majicu u kafani u kojoj je radila uplakanu doveo u tu istu kućicu od blata.

– Ako nemaš đe, ako želiš, ostani… – rekao joj je povukavši duboki dim cigarete zagledan u šare od blata koje su se ocrtavale na plafonu. Nećeš biti gladna i niko te neće dirati. Drugo ne mogu da ti obećam.

I ostala je.

Brzo je naučila da ga ne pita kuda ide ni kada će se vratiti, ni čime se bavi, ni šta mu se desilo. Nekada ga ne bi bilo danima, nekada bi u malenu kućicu dolazili jako čudni ljudi katkad i naoružani, nekada bi donosio puno novca, a nekada bi banuo, preturao po skromnom nameštaju i tražio sakrivene štekove.

Ali nikada nije ni glasa povisio na nju. I ispunio je svoja obećanja. Para nije bilo previše, ali dalo se živeti, a ma šta radio i koga god dovodio, niko nikada nije narušavao njen mir.

Dopadao joj se i njegov čudni naglasak koji je svim silama pokušavao da prikrije. Volela je kada umesto “gde” kaže “đe”, kada zapeva po neku od svojih pesama iz starog kraja i kada uveče seče sir, luk i slaninu na dasci, a uz to jako crno vino razblažuje vodom. Ali najviše od svega, volela je da zaviruje u njegovu tajnu za koju je mislio da ona i ne zna.

Ponekad, doduše retko, izvukao bi blok iz fioke, zaoštrio grafitnu olovku, seo na stepenice pred kućom i povlačio linije po praznoj hartiji. A onda bi, završivši, sve opet vratio na dno ladice ne rekavši ni reč, pomalo drsko, a u isto vreme stidljivo zalupivši vratanca fioke, kao da sopstvenu dušu krije od nekoga. Ženska ju je znatiželja naravno naterala da zaviri u te skice i oduševila se kada je videla crteže. Najpre planine, pa neka kućica u nekom selu pored reke, bilo je tu i dosta ptica, neka crkva ili manastir… a onda vojnici, neki crteži rata, pa kolone, ljudi u traktorima i kamionima, onda nekoliko slika Beograda, pa i portreti nekih ljudi koji su je podsećali na njega. A među crtežima i jedna fotografija. On, u uniformi, okićen oružjem. Mladi poručnik novoformirane garde novoformirane mlade republike.

I večito će pamtiti njegov poslednji crtež.

Kroz noć je besnela nesnosna oluja, a jaka kiša i grmljavina tresli su zidove i prozore malene kućice. Činilo se da se zemlja pomera iz korena sa svakom novom grmljavinom kada je uz jak tresak otvorio vrata, još jače ih zatvorio i stropoštao se na stolicu, mokar do kože, vukući sa sobom neku torbetinu. Noć, svetlost ogolele sijalice, oluja i njih dvoje. Zamolio ju je da naspe rakije, a onda je otpivši gutljaj, izvadio blok sakriven u polici i zaoštrio olovku.

– Pomer’ malo pramenove u stranu – rekao je dok je zbunjena u gluvo doba noći gledala kako stavlja obrise njenog neispavanog lica na papir. I kada je posle nekih tridesetak minuta spustio olovku i papir na sto mogla je da vidi svoje lepo iscrtano lice pramenove kose i crne, kestenjaste oči.

Natočio je sebi još jednu, ispio na eks, a onda posegao za torbom na podu. Izvadivši hrpu novčanica stavio ih je preko bloka na sto i gurnuo sve to ka njoj.

– Miljena, ja sam noćas prodao svoju dušu – izustio je. I nemoj molim te da sve to bude za džabe. Ođe imaš dovoljno. Otiđi bilo đe, radi bilo šta, samo bjež odavde. Ovo ođe u ovom bloku je cio moj život. Sve što je u njemu bilo vrijedno stavio sam na papir. Znao sam da kad kad proviriš, zato svo ovo vrijeme nijesam htio i tebe tu da dodam. Sada je sve tu.

Uzmi! Tamo đe ja sada idem, ovo malo duše nije dostojno. To sam sve noćas izgubio za torbu para. Oprosti. Nijesam mogao više. Cijena za to je prevelika, ali ja cio život ionako plaćam tuđe grijehove, mogao bih konačno i neki svoj da ponesem. I samo te dvije stvari molim, učini nešto od svog života i oprosti meni što nijesam umio bolje. I ne traži me nikad. U ovoj kući nemoj da dočekaš zoru. – rekao je na izlasku osvrnuvši se još jednom.

Dok je sutradan ujutru stajala na recepciji hotela poželevši da iznajmi sobu na nekoliko dana sa televizora su dopirale jutarnje vesti. Noćas su nepoznati napadači na sprektakularan način izvršili pljačku odnevši sa sobom impozantnu količinu novca. Radnik obizbeđenja koji se suprotstavio napadačima nalazi se u bolnici i u kritičnom je stanju, lekari se bore za njegov život. Počinioci još uvek nisu otkriveni, istraga je u toku…

***

Sedam godina kasnije trogodišnji sinčić cupka uz nju dok njen muž, sada već profesor na filozofskom odlazi na posao. Iako starija od brucoškinja koje su se te jeseni upisivale na odsek književnosti zapala je mladom asistentu za oko. Ni danas mu nije jasno zašto je godinama odbijala njegova udvaranja, pažnju i komplimente i zašto je toliko dugo oklevala da ga pusti u svoj život. Ali nije odustajao i trud mu se na kraju isplatio. Ako je na nešto u životu ponosan, to su njegova karijera i njegova supruga. I duboko veruje da zna sve o njoj.

Vode skladan život. Jedno drugome od poklona kupuju isključivo knjige. Zna da voli krimi romane i duge šetnje, zna da ponekad u tim šetnjama voli da zaluta na sam kraj grada, u neke njemu pomalo bizarne ulice… Tamo se među tim uličicama još uvek nađe i po neka stara kuća, blatnjara. Zna i da je puno patila kao mlada, da je kao devojčica pobegla od kuće i da se više tamo nije vraćala. Zna i oseća da ga ona voli.

O njenoj jutarnjoj rutini zna skoro sve. Ona se sastoji u ustajanju pre njega, spremanju doručka, ispraćanju njega na posao, a zatim u odlasku do obližnjeg kioska na kome kupuje Politiku. Ali ne zna da svakoga jutra najpre otvori stranu sa čituljama, a onda pošto užurbano preleti preko fotografija pokojnika sklopi dlanove sa novinama u njima, pogleda ka nebesima i tiho prošapće „Hvala“.

Pristojan je, veruje joj i nikada ne pretura po njenim stvarima. Zna da ona ništa ne krije od njega. A da joj ne veruje ili da je malo perverzniji ili da bar iz radoznalosti voli da pretura po tuđim stvarima, saznao bi da se na dnu nahtkasne u fioci ispod njenog donjeg veša krije skicen blok u kome je iscrtana nečija duša.

– Prelepo je! Ko te je tako lepo nacrtao? – upitao ju je kada je, uselivši se u njegov stan i njihov život, stavila svoj uramljeni portret na stočić pored kreveta.

– Jedan ulični umetnik – tiho je prošaputala okrenuvši pogled na stranu, izbegavši poljubac.