PESNIK PROTIV PILOTA

Vladimir Bunjac u knjizi „Kamenovani Crnjanski“ opisuje dvoboj Miloša Crnjanskog i srpskog avijatičara Tadije Sondermajera.

 

Ovako on piše o obračunu ove dvojice.

dvoboj miloša crnjanskog

„Ove je godine bio zamalo kraj našem piscu. Bio je na ivici puškinovske tragedije. Nedaleko od Vršca, na čistini, u jednom šumarku, pred njim je stajao mrki oficir Tadija Sondermajer sa uperenim pištoljem. Po onome što su mi pričali Miloš Crnjanski i Dušan Matić, Miloš se posvađao sa svojim vazduhoplovcima i njih petoricu, sa Tadijom Sondermajerom na čelu, pljuskao po licu svojim belim rukavicama. (Matić je u svom salonu kasnije pričao da je svađa nastala oko toga koji su avioni bolji, nemački kako je tvrdio Sondermajer, ili francuski kako je tvrdio Crnjanski). Pozvao ih je na dvoboj.

Svi su odbili da se tuku znajući da je to pogibeljno za Crnjanskog, sem Tadije koji je ostao da brani oficirsku čast. Tadija je bio komandant vazduhoplovstva i jugoslovenski heroj, jer je na frontu oborio tri protivnička aviona. Sekundanti Miloša Crnjanskog bili su reditelj Branko Gavela i književnik Dušan Matić. Pošto je njih nagovorio, Crnjanski je imao problema kako da nađe oružje za dvoboj.

Najzad, neko se setio porodice Dunđerski i tako su krenuli u Vršac sa drvenom kutijom ukrašenom sedefom, ispod miške. Za dvoboj je bilo još rano pa su odseli u vršačkom hotelu koji se, mislim, isto kao i danas zvao „Srbija“. Na veliko zaprepašćenje Matića i Gavele, Crnjanski je odmah zaspao snom pravednika.

U određeno vreme krenuli su na zakazano mesto. Vršac su izabrali jer su u tom delu zemlje još uvek vladali stari austrougarski zakoni koji nisu zabranjivali viteški čin dvoboja. Sve je išlo po uobičajenom ritualu. Posle kratkog dogovora o propozicijama, svedoci Sondermajera i Crnjanskog zauzeli su svoja mesta. Crnjanski i Sondermajer stali su nasred poljančeta okrenuti leđima. I onda krenuli brojeći korake, okrenuli su se. Pravo prvog pucnja imao je pesnik Crnjanski. Naravno, promašio je. Pucanj je odjeknuo kao grom, otkinuo lišće i poplašio ptice. Oficir Sondermajer diže ruku, nišani u glavu, gledaju ga svetle i valjda zaplašene oči Crnjanskog, povlači oroz jedanput, drugi put, treći, ne ide.

– Ovo je loše punjeno, nešto nije u redu – kaže Sondermajer.

U stvari Sondermajer se spetljao, nije imao aristokratske manire i navike, nije znao kako se puca iz starinskog, nakinđurenog pištolja porodice Dunđerski. Hvatao je umesto oroza kitnjasti sedef ispod oroza. To je spaslo Crnjanskog. Matić je prišao u svojstvu sekundanta i tražio od obojice prihvatanje zadovoljenja. Sondermajeru je dozvoljeno da opali u vis da bi se dokazalo da je pištolj ispravan. Odjeknuo je još jedan hitac ali u vrhove krošnji, u vršačko nebo, otprhnuvši čavke…“