IZ FINANSIJA U SVET MODE

U poslednjoj godini rada u Bechtelu, Tara Dinić (28) spoznala je da ne želi da vodi život ljudi iz korporacijskog sveta, da to nije poziv gde može sebe da vidi u budućnosti.

 

Posle četiri godine provedene u Bechtelu, jednoj od najpoznatijih svetskih kompanija u građevinarstvu koja postoji od 1898. godine, sa više od 25.000 ostvarenih projekata u 160 zemalja na svim kontinentima, Tara Dinić je zauvek napustila korporacijski svet i otisnula se u neizvesne vode biznisa gde je njen kreativni duh mogao da dođe do izražaja.

tara dinić

Tara Dinić (28) je završila Finansije i investicije na The University of Reading i master studije iz Internacionalnog marketinga na The King’s College u Londonu i potom dobila posao u prestižnoj kompaniji Bechtel, u glavnom sedištu firme u Londonu. Na početku je radila u odeljenju za razvoj i proširenje posla, kao i na sastavljanju ponuda za različite hidro brane, puteve i mostove.

Organizovala je i prisustvovala sastancima sa ministrima i ambasadorima brojnih afričkih zemalja u vezi sa ostvarenjem projekata.

Posle uspešno obavljenog posla Tara je postavljena da naredne tri godine radi na najvećem infrastrukturnom projektu u Evropi – London Crossrail, izgradnji 118 kilometara pruge od čega je 42 kilometra povezivanje veoma komplikovanih tunela ispod samog centra grada. Vrednost ovog projekta je 14 milijardi funti. Kasnije je Tara radila u sektoru finansija, a potom kao specijalni asistent direktora projekta.

Ali u poslednjoj godini svoga rada u Bechtelu, Tara je spoznala da ne želi da vodi život ljudi iz korporacijskog sveta, da to nije poziv gde može sebe da vidi u budućnosti. Želela je veću fleksibilnost, veću slobodu u raspolaganju sa svojim vremenom i svojim celokupnim konceptom života. U razgovoru koji smo vodili u maju ona kaže:

– Iako sam možda svojim radom pomagala ljudima na nekom širem i višem nivou, poboljšavajući uslove saobraćajnih infrastruktura, osećala sam se kao jedan zanemarljiv mrav u ogromnom poslovnom mravinjaku. Rad u Bechtelu mi je svakako mnogo pomogao da steknem nova znanja, nove veštine, ali i da se oslobodim, dobijem samopouzdanje i napravim svoju kompaniju koja mi donosi različitu dinamičnost poslovanja i života. Sam početak u mojoj privatnoj kompaniji bio je isprepletan nitima brige, sreće, grešaka i uspeha, ali radeći u Bechtelu naučila sam da je sve to samo posao. Da posao čine ljudi, a sa ljudima se uvek nađe zajedničko rešenje, pozitivno za sve strane. Da je za posao važna saradnja, a ne takmičenje. Negativna iskustva nisam definisala kao probleme već kao izazove.

Šta vam je najviše smetalo u korporacijskom svetu, pa ste odlučili da ga napustite? Od koga ste dobili najveću podršku za ovaj prilično smeo i nesvakidašnji potez?

Kao i većina mladih ljudi ušla sam nespremno, možda i naivno, takoreći pravo sa univerziteta i mastera u jednu drugu atmosferu, u svet odraslih, ozbiljnih, ponekad mrzovoljnih ljudi koji po automatizmu dolaze na posao, rade i odlaze svojim kućama. Nekako im se na licima prepoznaje ta urezana tužna monotonost života, refleksija svakodnevnog dugog putovanja od kuće do posla, ista kancelarija, isti posao, ista lica. Meni je iskreno na poslu bilo inspirativno, jer za te četiri godine srela sam mnogo ljudi, stekla neprocenjiva životna iskustva i naučila kako taj svet izgleda i funkcioniše. Najbitnije što sam shvatila je da se moje celo biće protivi takvom ukočenom načinu života, gde nema kreativnosti, mašte, gde vam je zarobljen (slobodan) duh. Ali kako kažu: da spoznate šta hoćete mora da osetite šta nećete. Radeći u korporaciji to sam sasvim jasno osetila. Moja najveća podrška došla je od mojih roditelja i brata Petra. Oni su podržavali sve moje ideje koje su se polako razvijale u pravcu privatnog biznisa.

Zašto ste odlučili da počnete biznis sa bundama i etno torbicama?

Na ideju da kreiram bunde došla sam još na univerzitetu družeći se sa devojkama, studentima iz arapskog sveta, jer sam shvatila da te žene, osim nakita, vole i krzno, svilu, čipku i kašmir. Ideja da prodajem bunde na tržištu gde temperatura dostiže i plus 50 stepeni izgledala je mnogima kao paradoks. Ali kada je došao trenutak, sve te materijale sam iskombinovala, napravila luksuzne bunde i onda im „donela na noge“, tj. ponudila ih buticima širom Saudijske Arabije, Kuvajta i Katara. Kolekciju sam nazvala po mojim bakama Mimi i Veri – „MimiVera“, a po prvi put je bila prikazana u pop-up u Rijadu decembrua 2016. Doživeli smo veliki uspeh, a među klijentelom su bili saudijske javne ličnosti i članovi kraljevske familije. Verovali ili ne, jedan gospodin je naručio 13 krznenih prsluka za sebe kad ide u pustinju zimi.

Torbice su sasvim druga priča, a inspiracija za njih stigla je neočekivano, na drugom kraju sveta. Dok sam se penjala na Maču Pikču u Peruu 2017. godine, ostajući bez daha videla sam kako se turistima prodaju torbice od alpake sa živopisnim etno motivima koje tkaju male simpatične žene, potomkinje Inka. Tada mi je u trenu došla ideja da bi i mi u Srbiji mogli svetu da pokažemo naše motive i veštine naših žena, ali na letnjim torbicama. Iako sam rođena u Londonu, a detinjstvo provela u četiri države – Srbiji, Britaniji, Saudijskoj Arabiji i Grčkoj, oduvek sam znala da imamo šta da pokažemo svetu. Posle nastanka ideje trebalo je samo da stilizujem proizvode. Brend sam nazvala Kustor & Pollux.

Kako ste organizovali posao?

Bunde se prave u mestu Kastoria na severu Grčke. Postoji fabrika koja pravi bunde samo za moju kompaniju. Pre nego što kolekcija uđe u proizvodnju uvek odem u Kastoriju da izaberem vrstu i boju krzna, svilu, čipku, da pipnem i osetim kvalitet kašmira. Potom sa njihovim timom prođem kroz sve detalje. Kada su bunde gotove, opet idem u Kastoriju u tzv. inspekciju kvaliteta. To je najteži deo posla za zaposlene, jer ja vidim i najmanju sitnicu. Krzno koje najviše koristim je nerc, a kašmir dolazi iz Italije.

Postoje dve vrste torbica – one koje se vezu i one koje se tkaju. One koje se vezu rade žene u Inđiji, a one koje se tkaju rade žene u Pančevu. Vez je komplikovan jer moji motivi su zahtevni i biram ih u odnosu na modni trend sezone, a veze se na lanu koji je čvrst materijal što otežava rad. Tkanje torbica je takođe zahtevno, ponekad jednu torbicu rade na tri razboja, opet zbog vrste motiva. Moram da kažem da su te vredne i vešte žene iz Udruženja žena za očuvanje rukotvorina u Pančevu i Inđiji pravo blago Srbije, jer čuvaju tradiciju ručnog rada i tako produžavaju istorijsku etno nit našeg naroda.

Kolika su vaša ulaganja u posao? Gde plasirate svoje proizvode i da li vi nosite svoje modele?

Ulaganja za bunde su ozbiljna, pre svega zbog samog kvaliteta krzna na čemu insistiram, a daleko manje investicije su za torbice. Mada zbog količine naručenih torbica i tu polako rastu ulaganja.

Bunde se prodaju na Bliskom istoku. Ove zime u Londonu srela sam ženu koja je nosila moju bundu kupljenu u Kuvajtu. Prepoznala sam bundu, prišla ženi, a ona se istinski obradovala što je saznala ko stoji iza firme MimiVera.

Letnje torbice se prodaju preko interneta i po grčkim ostrvima gde su naročito popularne: Hydra, Mykonos i Paros. Ima ih u Atini, na Ibici, Cirihu, Los Anđelesu i Londonu. Stigle su i u concept trgovinu „Salt“ u Rovinju, a torbice i krzno mogu se naći i u ateljeu „Gradski Šifonjer“ u Beogradu koji radi lični stajling za žene svih godina.

Svoje modele rado nosim i tako ponekad dobijem i narudžbine. Devojke me zaustave na ulici i pitaju gde sam kupila bundu ili torbicu. Kreiram isljučivo ono što bih i lično nosila.

bunde tara dinic

Koliko godišnje proizvedete i kako reklamirate vaše proizvode?

Pravim jednu kolekciju bundi godišnje za butike, a svaka kolekcija ima po 15 različitih modela, a pored kolekcije za butike naručuju mi i pojedinačni klijenti i tada pravim modele prilagođene njihovim zahtevima. Značajnu ulogu u osvajanju ovog tržišta odigrale su i moje bliske veze i poznanstva sa ljudima sa Bliskog istoka.

Kolekcija za sezonu 2019/2020. biće romantična, sa čipkom i neutralnih boja, kako bi se bunde lako kombinovale i nosile.

Torbice za sezonu proleće/leto 2019. imaju 11 modela sa vezom i 10 tkanih modela, proizvodimo za svaki butik posebno, u zavisnosti od njihove narudžbine.

Moje proizvode reklamiram uglavnom kroz blogerke i preko Instagrama, a butici koje prodaju moje torbice i krzno imaju svoj način reklamiranja i svoje timove za marketing.

Koliko imate saradnika u poslu?

Za bunde u Kastoriji imam razrađen tim i fabriku koja proizvodi modele za mene. Za torbice postoje dva posebna tima žena, vezilje sa Ninom na čelu i tkalje sa Jasnom i Kaćom koje prave torbice. U zavisnosti od sezone i narudžbina koje dobijem, broj žena koje angažujem varira. One su toliko odgovorne i posvećene poslu da ponekad rade do kasno u noć kako bi sve bilo urađeno na vreme, na čemu sam im beskrajno zahvalna. Ovaj posao nisam zamislila samo zbog svojih ideja i kreativnosti već kao i način da vrednim i spretnim ženama u Srbiji pomognem da svetu pokažu svoje veštine, da budu prepoznate van Srbije, a samim tim da imaju i svoju finansijsku nezavisnost.

Naravno tu su i ostali „nevidljivi“ ali veoma važni saradnici za nabavku, slanje i ostale sitne, a u ovom poslu veoma krupne stvari.

Kakvi su vaši dalji planovi?

Planovi su uvek da budem bolja, ali ne od drugih, već od sebe same. Znači novi modeli, novi motivi, i na kraju i osvajanje novih tržišta.

Modni uzori
– Veoma mi se sviđaju torbe Muzungu Sisters, rade ih dve drugarice, jedna je iz Monaco kraljevske familije, a torbe im prave zanatlije u Južnoj Americi, a što se tiče kožnih tašni – volim Chanel, Celine i Balenciaga. One su elegantne, sofisticirane i svevremenske. Izdvojila bih modele bundi i kaputa sa krznom francuskog brenda Max & Co, kao i Lilly e Violeta, italijanski luksuzni brend“ – ističe Tara.

Od mode do be(smisla)
Kako smo stigli dotle da film i roman o jednoj kupoholičarki danas budu popularniji od ozbiljnih umetničkih dela?
– Još do pre 100 godina ljudi su nosili slična, takoreći identična odela, i za modu nije postojalo neko veliko interesovanje, osim dama na dvoru. Sa američkom manipulacijom masa (primenom Frojdove ideologije preko njegovog sinovca Edvarda Bernarsa 1930) modna marketinška kampanja u kojoj su učestvovali piloti i glumci, doprineli su da moda i oblačenje budu način izražavanja ličnog ukusa i afiniteta. Sto godina docnije, zbog globalizacije, interneta i socijalnih mreža, moda je dostupna svima i svakome, a potrošačka manija je zarazila ljude bez obzira na pol, godine, lokaciju i kupovne mogućnosti. Želja i potreba da se poseduje najnoviji telefon, laptop ili neki odevni predmet, postala je opsesija za mnoge ljude. Zbog svega toga ljudi provode sve više i više vremena na socijalnim mrežama prateći živote blogera i javnih ličnosti, poistovećujući se sa njima i njihovim životima. Ova imitacija tuđih života ogleda se u oblačenju i stilu vođenja života kakav vode njihovi idoli i gubljenju kontakta sa svojim pravim, unutrašnjim potrebama“ – priča naša sagovornica.

Piše: Marina Bulatović
Foto: Privatna arhiva
Izvor: Biznis Magazin (Nirapress.com)