ZAVIST

zavist

Prikovana za plafon,
ne zavidim Adamu na raju,
ni na jabuci,
pune su ih pijace i supermarketi.

Njegova slabost pred tajnom
za mene je rutina,
a otrežnjenje,
onaj sev:
O, kakva nepopravljiva greška,
kakav stid,
kao ovčica
ponavlja se u nesanici.

Prikovana za plafon,
dok zora gasi nadu da ću moći,
zavidim Adamu na snu.

Tako zaspati,
tako ne znati
da ti se oko srca testeriše,
rebro krcka,
odlazi,
krvava praznina zjapi…
A ništa ne znati!

Tvrdo zaspati,
pa se
čedan,
naivan,
bezbolan,
probuditi
kraj nekog novog,
drugačijeg sebe.

Nekog nastalog
iz prespavanog bola.

Prikovana za plafon,
čekam svoje rebro i
zavidim Adamu na snu.