VAN PEŠČANIKA, KLEPSIDRI, ČASOVNIKA

Kakva je to tajna o čoveku – umnosrdačnom čelu zagledanom u večnost, da se slatkobolno žari tolikim žalom za prošlošću nepovratnom?

 

Nema ničeg uzbudljivijeg negoli vidom, uobraziljski razbokorenim, a mirno i smotreno, pogružavati se u vanvremenski svet izbledelih fotografija, talasasto izrezanih rubova, već dobrano iskrzanih, gotovo zaobljenih, dodirima znojavih ili masnjikavih, ko zna sve čijih jagodica – rođačkih, radoznalih, setnih, nestrpljivih, nepažljivih, slučajnih…

van peščanika

Poznopopodnevno sazrcateljsko putešestvije kroz starovremske fotografije i hijeroglifske koprene njihovog sepijskog sfumata, sred bestežinske iskošenosti zrelih fotonskih niti sutonskog sunca egejskog, u gostoprimnici tasoskog manastira „Arhangel na litici“, krečnjačkim obrazima i bedrima okrenutog k Svetoj Gori, istočnik je prečudne nostalgije za trenucima žar-prolaznosti, u kojima nikad ne živesmo, kojih se prstima duše nikad i ne prikosnusmo.

Najčudnija od svega je ta neobjašnjiva čežnja da sebe ugledamo na nekom od tih svetlopisa tuđih prošlosti koje nikakve veze sa našim smrtništvom nemaju.

Kako je moguće živome čoveku, kome je smrt nešto po prirodi najodbojnije, čeznuti za tim da, nekim ču pronađe svoje lice na vanvremenskoj fresci fotografije neovozemaljski ozbiljnih svatova sa preskromnog seoskog venčanja pred kamenom crkvom Agia Trijada u tasoskom selu Teologos, pod- no planine Ipsarion, leta Gospodnjeg 1927, na kojoj spomenski svetlopisno vaistinu jesu, još uvek i zanavek, oni koji odavno nisu više živi, telesni, dišući u neponovljivoj stvarnosti mirisa svoje kože i duše, u kaleidoskopskoj raskoši besecen-po- vesti svojih strasti, žalosti i smrti?

Kakva je to tajna o čoveku – umnosrdačnom čelu zagledanom u večnost, da se slatkobolno žari tolikim žalom za prošlošću nepovratnom, koju uopšte i ne zna, i ne može znati, koje odavno već nema, i nikad je više neće biti, koja pripada šeolskoj seni posmrtnosti tajinstvene, a koja se nemušto zlati iz svetlopisne onostranosti, i koju vidom sveštenozeničnim, heruvimski mnogookim, iskusi, u magnovenom časku zlatastog bestežinstva, nadobjašnjivo, kao svoj zavičaj prečeznuti – neprostorni, van peščanika, klepsidri, časovnika?