OVOGODIŠNJI LAUREAT „GRIGORIJE BOŽOVIĆ“

Za sadašnji položaj Kosova i Metohije su u znatnoj meri krive i ubice Grigorija Božovića, kaže Milovan Danojlić, dodajući da su bili ubeđeni da će nemire u tom delu zemlje moći da suzbiju vatrenim govorima, policijskim intervencijama, parolama o bratstvu i jedinstvu.

 

Akademik, književnik i prevodilac Milovan Danojlić je ove godine u Domu kulture u Zubinom Potoku primio nagradu „Grigorije Božović“ za trilogiju „Pisma bez adrese“ u izdanju „Službenog glasnika“. Nagrada se dodeljuje za esejističku prozu.

milovan danojlić

Njegove stvaralačke preokupacije mogu se svesti na dve teme: nestanak srpskog sela i odnos prema Zapadu. Razgovaramo sa njim o nagradi i pitanjima vezanim za problem Kosova i Metohije.

Koje je asocijacije izazvala u Vama književna nagarada „Grigorije Božović“ koju ste primili ove godine u Zubinom Potoku?

– Poneti nagradu koja nosi ime streljanog pisca posebna je čast i moralna obaveza. Od ubistva Grigorija Božovića (1881-1945) proteklo je 74 godine. Godine piščeve smrti su nadmašile godine njegovog života. Ja sam, ako se ne varam, treći po redu dobitnik toga priznanja. Nama, živim piscima, ostalo je da primimo zaveštanje sabrata čiji je život nasilno prekinut u pobedničkoj histeriji na kraju Drugog svetskog rata i da taj amanet oživimo u novim okolnostima. Grigorije Božović ide u red poslednjih epskih pesnika našeg Juga. On je bard Ibarskog Kolašina. Njegovim pogubljenjem započet je obračun modernog bezbožništva sa tradicijom čojstva i junaštva, oličenom u njegovom delu. Bio je antikomunista, likvidiran je zbog delikta mišljenja. U međuvremenu su njegove ubice otišle na đubrište istorije, a njegov lik izranja iz tame zaborava – čist, kakav je i za života bio. Dobro je, makar i posredno, kao prozvani brat po peru u takvoj rehabilitaciji učestvovati.

Kosovsko raspeće je sve okrutnije. Kako vidite ishod besomučne borbe za opstanak srpskog naroda na Kosovu i Metohiji?

– Za sadašnji položaj naše južne pokrajine su u znatnoj meri krive i ubice Grigorija Božovića. Oni su bili ubeđeni da će vladati hiljadu godina i da će nemire u tom delu zemlje moći da suzbiju vatrenim govorima, policijskim intervencijama, parolama o bratstvu i jedinstvu, te poklanjanjem delova države proizvoljno utvrđenom prostoru takozvane autonomije. Komunisti su upropastili sve čega su se dotakli, a ionako loše stanje na Kosovu i Metohiji katastrofalno su pogoršali. I sad nam se njihova laž, uz pomoć njihovih mentora sa Zapada, svima obija o glavu. Ne vidim kako se to može razumno rešiti, ali znam da je život pametniji od mnogih ljudskih gluposti, pa se i ovde, kad-tad, mora naći neki izlaz. Svakako postoje razumni ljudi i na jednoj i na drugoj strani, samo što im ne daju da dođu do reči. A na ludilu, mržnji i lažima ne može se izgraditi ništa trajno i valjano, ni za Šiptare, ni za nas. Ostaje nam da negujemo mudrost, strpljenje, i da pribiramo snagu.

Kada biste sveli svoj obiman rad (preko 70 dela) na nekoliko tema, koji bi to sadržaji bili?

– Pisao sam o onome što sam najbolje poznavao, što me je privlačilo ili kinjilo, dakle o prirodi, o svom detinjstvu, o umiranju sela, o društvenim prilikama… Uvek sam nekako bio po strani, na svoju ruku, a i doslovno sam proživeo u tuđini četrdeset kalendarskih godina, pa sam i danas nastanjen u Francuskoj, a u Srbiju dolazim preko leta. Počeo sam kao lirski pesnik, zatim sam se ogledao u pesmama za decu, u lirskoj prozi, u esejistici, pisao sam hronike i osvrte na tekuća zbivanja, što i danas ponekad činim. „Godina prolazi kroz avliju“ našla je lep odjek kod čitalaca koji su i sami poreklom sa sela. „Dragi moj Petroviću“ je epistolarni roman preveden na četiri strana jezika. „Muka s rečima“ je lepo primljena u našoj javnosti, kao i „Zmijin svlak“… Teško mi je suditi i govoriti o mojim knjigama, to nije moj posao. Nisam visokotiražni pisac, nemam mnogo čitalaca, a ono malo što sam stekao, vrlo su odani i kvalitetni, rekao bih…

Da li stižete da pratite književnost koju su stvarali i stvaraju kosovsko-metohijski Srbi posle rata 1999. i šta mislite o ovoj literaturi?

– Pogledam ponešto, što mi dospe do ruke. Ima iskrenih lirskih pesnika, a pošto je poezija zlatna potka književnosti uopšte, rekao bih da su temelji dobro postavljeni.

Kakav je vaš stav o Evropskoj Uniji?

– To je savez moćnih proizvođača, trgovaca i bankara, njihova politička infrastruktura, bez oslanjanja na kulturnu baštinu i hrišćansku tradiciju našeg kontinenta. Briselska birokratija vidi građane evropskih zemalja kao sivu potrošačku masu kojoj valja nametati propise i ograničenja u duhu skladnog funkcionisanja ekonomskih zajednica. U takvom društvu, u društvu bogatih i samozadovoljnih, i nemamo šta da tražimo, niti je Evropskoj Komisiji uistinu stalo da nas primi kao ravnopravnog člana. Ona koristi naivne težnje dela našeg sveta da bi, praznim obećanjima i ucenama, izvukla za sebe neku političku korist. U načinu, na koji tretira kosovski problem (koji je delimično sama izazvala) to je očigledno. Tu je i strah da je Rusija ne potisne sa Balkana, tu je i potčinjenost interesima Amerike. Razume se, sa evropskim zemljama moramo održavati što bolje ekonomske i političke odnose, ali negovanje takvih veza ne mora ići preko Brisela.

Koja je uloga pisca u razrešavanju kosovsko-metohijskog čvora?

– Da traga za istinom, da je otkriva i predstavlja na ubedljiv način. Istina oslobađa. Nje vrlo malo ima u političkom diskursu, ona je uvek drukčija od onoga što se čuje preko elektronskih medija ili što piše u novinama. Za suočavanje sa punom istinom traži se veliki talenat i još veća hrabrost. Kod koga je danas možete naći? U ratovanju, sporenju i nadmetanju, istina nikome nije potrebna, naprotiv ona je smetnja borbenoj isključivosti i slepoj jednostranosti. Pravi život je uvek nešto drugo od onoga što se recituje sa javnih tribina. U „čvoru“ koji pominjete ima isuviše mržnje i zla, prostaštva i divljaštva, i rasvetljavanje tih naslaga je herkulovski posao.

Kako se poezijom i prozom brane srpske svetinje na Kosovu i Metohiji?

– Ljubavlju i sverazumevanjem, po uzoru na Marka Miljanova ili Grigorija Božovića. Naše svetinje su u našim dušama, a govor duše je nepogrešiv, njena strategija je iskrenost, pod uslovom da se očuva neophodno rastojanje prema politici.

Svet ne poznaje egzodus sa moštima, izuzev kod Jevreja i Srba. Koji je vaš komentar?

– Prolazimo kroz veliku nesreću. Današnja iskušenja bi trebalo da nas učine mudrijim, jačim i boljim u svakom pogledu. Morali bismo razmisliti kako nas je stigla ova kazna, koji je deo naše krivice za sve to što nas je snašlo. Duševna osnova našeg naroda je veoma plemenita, ali u mišljenju imamo previše nezrelosti i naivnosti. U današnjem svetu, inače, ima mnogo stradanja. Migrantska kriza nas na to svakodnevno podseća. I ovo što nam se dešava, deo je ljudske sudbine od pamtiveka. Treba izdržati, kraj ne mora biti onakav kakav nam se danas priviđa.

U Vašoj biografiji stoji da živite u Francuskoj i u rodnim Ivanovcima. Zašto je zavičaj važan u životu čoveka, u životu pesnika?

– Sve što znam o svetu, o ljudima, njihovim odnosima, o društvu i porodici, o prirodi, njenim žiteljima i njenim ćudima, o životu i smrti, naučio sam kao dete u rodnom selu. Ostalo je bilo samo dopunjavanje, potvrđivanje usvojenih modela, sa malim izmenama, u drugim okolnostima. Rodio sam se u izuzetno lepom delu Šumadije, među niskim bregovima, oblikovanim po ljudskom ukusu i ljudskoj meri. Na izvestan način, i sam deo tog pejsaža, vučem ga sa sobom kroz zemlje i kroz godine, i vraćajući mu se, dolazim na viđenje sa sobom. Nije u pitanju ljubav, reč je o sudbini. Zavičaj je nezamenljiv; od njega se ne možete oteti, niti iz njega pobeći, kao što se ne možete ovojiti od sebe. Primer krvne vezanosti za rodni kraj daje nam upravo Grigorije Božović. Svaki kutak Ibarskog Kolašina, svako osoje i prisoje, selo i zaselak, našli su u njegovoj prozi, trajno nebesko stanište.

Zavičaj je, dakle, u dubokoj vezi sa identitetom?

– On nas je u dobroj meri porodio i uobličio, pa opisujući ga, vraćamo mu ono što smo od njega na rođenju primili. On je ugrađen u koren našeg promišljanja i doživljavanja, on daje boju našem govoru i onda kad ga ne pominjemo, kad govorimo o sasvim drugim stvarima. Tako i čitavi narodi, i njihove države, osećaju neke delove svog životnog prostora kao svoje rodno mesto. Za nas je to Kosovo, bilo je i ostaće, bez obzira na trenutne istorijske i vremenske nepogode.

Autor: Slavica Đukić