TARANTINOVO DEVETO OSTVARENJE

Once Upon a Time in Hollywood nije film za sve i to je potpuno ok. Ako vam se ne sviđa ok, ako vam se sviđa još bolje – znate zašto ste dali pare. Da li je loš? Teško. Da li je dobar? Zavisi šta tačno želite od ovog filma.

 

Najava i trejler za film nisu ništa otkrili, čak su zapravo zbunili one koji su želeli da saznaju šta ih to očekuje kad smeste svoje visoko guzičanstvo u bioskopsko sedište. Ruku na srce ni meni nisu sve ovčice narativa bile ne broju jer mi je sve delovalo kao skup nekih priča i kulturnih referenci na Holivud krajem šezdesetih.

once upon a time in hollywood

Koštana srž filma i priče koju Tarantino zbori leži u naslovu, dobro obratite pažnju jer će vam neke stvari biti jasnije kad se film završi, i čuvenom slučaju zaluđenika koji su pratili Čarlsa Mensona i napravili pokolj u domu reditelja Romana Polanskog koji je ostao bez svoje drage Šeron Tejt koja je mučki ubijena dok je bila u drugom stanju. Koja je tu uloga Leonarda Dikapria i Bred Pita, pa jako bitna.

Rik Dalton (Dikaprio) je televizijska glumačka ruža koja je osuđena da uvene bez namere da je neko zalije. Najveći deo karijere proveo je u serijama NBC televizije kao negativac ili revolveraš u kaubojskim obračunima. Krhki ego, alkoholičarske navike i neosporan talenat počinju da se ljuljaju kad dobije ponudu Marvina Švarca (Al Paćino), holivudskog agenta i producenta, da karijeru nastavi u špageti-vesternima u Italiji jer mu se crno piše na televiziji zbog sve češćih sporednih i uloga anti-heroja.

Rikov verni drug, sluga, brat, otac, majka, čistačica, kućipaziteljka Klif But (Bred Pit) je kaskader koji je zadužen da odmeni ortaka u rizičnim scenama. Ćutolog kojeg optužuju za ubistvo supruge, za koje je doduše prošao nekažnjeno, je čaša samopouzdanja Daltonu. Diže ga kad padne i zabavlja ga kad potone. Dva potpuno različita tipa čoveka drugačije gledaju na život, žive na dva kraja grada – Rik u luksuznom delu Holivuda, Klif u nekoj prikolici bogu iza nogu. Ali, Rik saznaje da mu je prvi komšija Roman Polanski i njegova novopečena mačka i glumica čija karijera tek počinje Šeron Tejt (Margo Robi).

Životi im se ne mimoilaze iako su jedni drugima ispred nose. Rik pokušava da se ne obruka na televiziji, Klif samo radi svoj posao, a Šeron se krišom uvlači u bioskopske sale, gleda svoje filmove i čeka reakciju publike koja je ne prepoznaje.

“Once Upon a Time in Hollywood” je najvećim delom crna komedija koja je svojevrsna simulacija pop-kulture šezdesetih i života glumaca u ovoj fazi Holvuda. Tarantino kroz čitav film najviše je fokusiran da simulacijom i simulakrumom, ako ćemo već stručno da ektiketiramo stvari, prenese psihološki i istorijski važan deo za Holivud. Iako se provlači element tragedije koji je suptilno šutnut sa strane kako bi komičan deo bio u prvom planu, kako minuti budu odlazili i neobično finale pristizalo postaje jasno zašto je naziv “Bilo jednom u Holivudu”, kao priča – kad bi bilo šta bi bilo.

“Once upon a time in Hollywood” ima sve elemente koje publika koja na film gleda kao na laku zabavu ne podnosi. Legato tempo, dinamičku mirnoću i narativ koji nije u tri čina. Nema zaključka, nema velike spoznaje, ali boga mi ima grande finala.

Ono što bode oči i žulja u sedištu je minutaža. Oseća se prazan hod i osećaju se nepotrebne scene koje su zarad održavanja pažnje publike mogle biti izbačene, ali šta boli Tarantina za vaše strpljenje – čovek voli film i takav je kakav je. Postoji nekoliko zaista nepotrebnih i praznih dijaloga koji ničemu ne služe, naročito ne široj slici priče. Povremeno se oseća nekonzistentnost, a neobična žanrovska preplitanja koja su upečatljiva u drugoj fazi filma i stvaraju utisak da film ne vodi nikuda ili da ne zna šta će sa sobom. Naročito je primetna psihodelična radnja uvođenjem naratora posle dva sata filma.

Ako se sitni, ali ze nekog krupni problemi, ostave sa strane glumački duo Leonardo i Bred hipnotišu svojim ulogama i odličan su par na velikom platnu. I jedan i drugi imaju “onu” scenu u kojoj blistaju kako na dramskoj podlozi, tako i na tlu komedije. Genijalna scena u kojoj se pojavljuje Brus Li, glumački bunt na snimanju vestern epizode sa Dikapriom, otkačen i apsurdan uvod u finale su najsvetlija tačka filma. Kad je drama onda je drama do koske, ali kad je komedija onda je nemoguće da smeh se ne prolomi iz grla.

Tarantinova simulacija 1969. godine u 2019. je podjednako zabavna koliko je i tužna jer ta poslednja scena je blaga jeza uz kičmu. Iako to možda neki neće primetiti, niti videti, jer kao što naslov kaže “Bilo jednom u Holivudu” koga više nema i glumaca kojih više nema i života koji je ostao negde davno zaboravljen u mraku. Ako nikom ništa beskrajno je zabavno voziti se na zadnjem sedištu kabrioleta koji vozi Tarantino i prepričava šta je sve to nekad bilo u Holivudu.

“Once Upon a Time in Hollywood” je studija slučaja i eksperiment reditelja koji mnogo voli filmove i koji pravi filmove zato što ih voli i to se vidi i oseća, čak i onda kad nisu savršeni kako bi neki voleli.

Izvor: Dedamilorad.com