SENKA

Jedne večeri, vratio je ovce sa njom do roditeljske kuće. Otac, majka, braća i sestre usprotiviše se priči mladića da je ženi.

 

Među ljudima, na ulici ne biste je ni zapazili. Bila je visoka, crnooka, uvek pokrivena maramom kao nekim oklopom. Razlikovala se od drugih, prosto se stidela, slepljenih prstiju na ruci.

senka

U roditeljskoj kući živela je u senci braće i sestara. Zbog svoje mane, roditelji je nisu ni slali u školu. Ona, samouka, slušajući braću i sestre, naučila je da čita i piše.

Njeno mesto se znalo za stolom, uvek je jela poslednja. Leti, zimi, po suncu, kiši, bila je sa ovcama. Davala im je imena, a oni kao poslušna četa išli su za njom. Hranu je nosila u pastirskoj torbici ispletenoj od vune. Prela je, plela čarape, i od toga uzimala malo novca koje je davala majci. Ništa se nije zvalo njeno. Nikada se nije žalila, nikada ni kijavicu nije imala. Volela je jagnjad kao majka dete kad se rodi. Bolesno, slabašno jagnje unosila bi pored vatre i cele noći ležala na ćebetu pored njega, na cuclu davala mleko.

Leti bi sa ostalim čobanima provodila dane. Čekala je i radovala se letu, i pored svih teškoća seoskog života u planini. Tamo bi srela čoveka koji je jedini na svetu razumeo i voleo.

Jedne večeri, vratio je ovce sa njom do roditeljske kuće. Otac, majka, braća i sestre usprotiviše se priči mladića da je ženi. Zabraniše joj i da čuva ovce sa ostalim čobanima pored reke. Bila je osuđenik, rob svoje porodice. Osuđena da do smrti živi u svojoj kući u ćutanju i patnji zbog svog nedostatka za koji nije bila kriva. Bilo je to božije delo ili sudbina. Sebi nije znala da objasni.

Svaki dan izgledao je nalik jedan drugom. Suknje i bluze nosila je od snaja ili što bi joj one kupile. Kao da je samo živela za druge i bila osuđena na poslušnost i ćutanje. Kad bi nešto rekla, kao da je nisu ni čuli, prekidala bi priču.

Brat joj jedan umre iznenada, roditelji od tuge i bola osetiše da im se bliži kraj i tek onda se zabrinuše za nju. Komšija, koga su oni cenili, dovede udovca da je ženi. Morala je da pristane jer ona se ništa nije pitala. Dadoše je kao kakvu stvar što se pozajmljuje iz kuće.

Tamo se teško privikavala. Živela je u kući nadomak Čemerne. Muž, policajac u penziji, prek, opak i težak čovek. Imao je veliko imanje, rodbinu, troje odrasle dece. Bila je i tamo sluškinja. Naučila je kućne poslove, pravila najbolji kajmak, a nakupci iz Beograda i Čačka dolazili su po kačice da preprodaju.

Pastorku jednom iz Beograda umre žena od najgore bolesti, odmah za njom, nije prošlo ni četrdeset dana, obesi se pastorak. Muž, premre za sinom, promeni i izgled lica, odlazio je često kod dva sirotana koje je gledala neka daleka sestra njihove majke. Počeše još kao mali da imaju problem sa zakonom. On, preko svojih prijatelja, uvek ih je izvlačio da ne idu u zatvor. Slao novac, makoliko da zatraže. Nije se ništa pitala.

Dečaci su bili nestašni i patili su za roditeljima, govorila bi. Muž pomože dečacima da sagrade još jedan sprat, da žive odvojeno kad se ožene. Plaćao im je da vanredno završe osnovnu i srednju školu. Zaposlio ih, preko nekih rođaka, u „Mostogradnju“. Sve učini da od njih postanu ljudi, ali ne možeš od vrane sokola napraviti.

Drugi sin, oženjen, bio je vozač. Imao je zlu i ljubomornu ženu. Ćerka, bila je udata u komšiluku. Šta god joj je bilo potrebno, davalo se iz kuće i nikad se nije vraćalo. Sto, stolica za slavu, kafa, šećer ili vino.

Od tuge prepuknu srce njenom mužu. Sahrani ga kako dolikuje.

Za nju tada poče noćna mora. Neki nepoznati, usred noći, počeše da je potkradaju. Zvala policiju, ali jedan čak reče da je posenilila i da ih više ne uznemirava. Iako su videli otrovano kuče, razvaljene brave i ispreturane stvari u zgradici.

Dođe posle toga da s njom živi drugi pastorak. Bio je divan i pažljiv kao sin kog bi volela da ima. On potpisa da će je čuvati do smrti, a ona njemu imanje, kuću i dade ušteđevinu muževu.

Jednog jutra i on umre. Nisu ga još ni spustili u zemlju, snaja joj naredi da ide u rod i da ponese šta je donela.

Vratila se nevoljno u kuću svog brata. Jela je malo kao vrabac, stideći se i snebivajući. Prela je čarape, vunu i ponešto kupovala u kuću. Ljude nije više prepoznavala. Govorila je da cvet koji je nikao na jednoj zemlji, kad ga presadiš, ne može se opet presađivati, već će da uvene.

Umro joj je brat kog je volela. Više nije imala razloga da živi. Nije pila lekove, a dok je padala letnja kiša leže da se odmori. Izgubila se. Pronađoše je, a sutradan se šlogira. Videla je bele miševe i pričala nepovezano. Posle dva meseca je umrla.

– E, moj Radovane! – reče njena prijateljica na sahrani.

Šta ti je život – samo tren, a večnost duga.