OTIŠAO U RUMUNIJU

Sve vreme dok je trajalo oslobođenje Beograda, umesto da komanduje na prvim linijama fronta, Josip Broz Tito proveo je daleko od ratnih opasnosti.

 

Na današnji dan 1944. godine desilo se oslobođenje Beograda, odnosno ostvareno je ono što je par nedelja ranije Radio Moskva najavila ovako:

oslobođenje beograda

“Sovjetska strana primila je uslov koji je postavljen s jugoslovenske strane: da će na teritoriji Jugoslavije, u oblastima gde će se nalaziti jedinice sovjetske armije, delovati administracija Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije“,

tj. Titova vlast oličena u Komunističkoj partiji Jugoslavije.

Glavni razlog ulaska sovjetskih snaga u Srbiju i Beograd bio je da se unište snage generala Dragoljuba Draže Mihailovića tj. da se iza trupa Staljinove vojske i Bugara uspostavi vlast komunista na čelu sa Hrvatom Josipom Brozom Titom i da se tako izvrši fizičko uništenje svih potencijalnih komunističkih neprijatelja i opozicije. Namera je bila da se omogući Titovim partizanima da izvrše revoluciju, kao što je 1917. učinjeno u Rusiji, kako bi nakon revolucije, Tito mogao sam da se održi na vlasti bez prisustva sovjetske i bugarske vojske.

Oslobođenje Beograda

U Beograd su tog 20. oktobra 1944. godine umarširale jedinice Trećeg ukrajinskog fronta Staljinove Crvene armije pod komandom maršala Fjodora Tolbuhina, njih 414.000. Zajedno sa Sovjetima, u Beograd su ušle i tri bivše okupacione bugarske fašističke armije, koje su u međuvremenu 1944. godine promenile oznake, tj. prišile petokrake od oko 200.000 vojnika, kao i dve albanske divizije od oko 20.000 boraca koje su na Titov zahtev priključene oslobodilačkoj vojsci. Titovih partizana je u akciji oslobođenja Beograda bilo zapravo veoma malo. Oni su u vreme dolaska Staljinove crvene vojske u Srbiji imali svega nešto preko 40.000 boraca pod komandom generala Peka Dapčevića, komandanta Prve armijske grupacije NOVJ.

Inače sve vreme trajanja operacije oslobođenja Beograda, koja se vodila od 12. do 20. oktobra 1944. godine, umesto da komanduje na prvim linijama fronta, bivši austrougarski kaplar sa Cera i Kolubare i maršal NOVJ Josip Broz Tito, proveo je daleko od ratnih opasnosti u Krajovi, Rumunija. U Rumuniji je Tito boravio od 19. septembra 1944, napravivši jedan izlet u Moskvu kako bi se sastao sa Staljinom. Iz Krajove je, kad su Sovjeti već uveliko zauzeli Banat, otišao u Vršac, da bi ka Beogradu, njegov veliki oslobodilac krenuo tek 25. oktobra 1944. kada su vojne operacije već uveliko bile gotove.

I kad je došao u Beograd, taj veliki maršal i vojskovođa se dugo vremena nije usuđivao da siđe u centar grada, pa je odseo na Banjici, koja je tada bila predgrađe. Razlog tome je bio iskonski strah od pobune Srba, pa je zbog toga molio Sovjete da još neko vreme ostave u gradu dovoljno svojih jedinica. Tito je znao, da u Beogradu i Srbiji uživa najmanju podršku, a to potvrđuje i izveštaj Centralnog komiteta KPJ od 11. novembra 1944, koji kaže da je upravo Beograd bio “duhovni i materijalni oslonac“ pokreta đenerala Draže Mihailovića. Ova ocena Centralnog komiteta KPJ zapravo jasno govori o tome da li je Beograd na današnji dan oslobođen ili okupiran.

Danas je jasno da Staljinova vojska nije prva ušla u Srbiju i Beograd, komunisti na čelu sa Titom nikada ne bi uspostavili vlast u zemlji. Da je kojim slučajem, kao u Holandiji ili Norveškoj, prva u Beograd ušla anglo-američka vojska, na vlast bi se vratila vlada iz Londona, baš kao što se vratila u Den Hag ili Oslo.

Na žalost, mnogima je danas teško da shvate da je srpski narod zapravo izgubio Drugi svetski rat (iako je pobednička partizanska vojska bila sastavljena skoro isključivo od Srba sve do 1943. godine i ostala većinski srpska sve do kraja rata). Drugi svetski rat u Jugoslaviji dobili su Hrvati tj. hrvatsko vođstvo komunističke partije koje je stvorilo antisrpsku Jugoslaviju po svojoj meri.

Od tog 20. oktobra 1944. godine nacističku nemačku okupaciju Beograda zamenio je Titov crveni teror.