U PAKLU POROKA
Osjetim da je došlo moje vrijeme… Stala sam na ivicu terase… Skačem dolje… Dok padam, cijeli život mi prolazi pred očima…
Stojim i gledam kroz prozor. Jako je vruće iako je već pola oktobra prošlo. Sunce bliješti tako jako da ne mogu da gledam na oči.
Ali bez obzira na ovo svjetlo i ljetno vrijeme, u meni vlada jesen. Vidim samo sivilo, beznađe… Ova vrućina i lijepo vrijeme u oktobru je mnoge ljude izmamilo napolje. Posmatram ih i razmišljam… Vidim dvoje dječice kako se bezbrižno igraju… Mogla sam i ja imati djecu da se nisam uništila ovom „travom“ i postala neplodna zbog nje.
Gledam zaljubljeni par kako razmjenjuju poljupce. Čine se tako sretni… Mogli smo i mi biti poput njih da ja nisam izabrala drogu i alkohol umjesto tebe. Vidim dvoje starijih ljudi kako sjede na klupi sa nekom djevojkom i smiju se. Pretpostavljam da im je ona kćerka… Možda bi i ja još uvijek imala roditelje, da moj prokleti otac nije p’jan sjeo za upravljač i odveo u smrt sebe i moju milu majku.
Vidim Mariju Stevanović, moju bivšu drugaricu kako se vraća s posla. Ona radi u jednoj banci i zarađuje jako dobro… Mogla sam i ja imati dobar posao i dobru platu da nisam napustila fakultet, jer mi je bilo mrsko učiti…
Gubim svaku nadu da će moj živjeti krenuti nabolje… Ovaj svijet nije za mene. Ovaj svijet je za hrabre i odvažne, ne za jebene kukavice poput mene koje se boje suočiti i s najmanjim životnim problemom…
Osjetim da je došlo moje vrijeme… Stala sam na ivicu terase… Skačem dolje… Dok padam, cijeli život mi prolazi pred očima… Prvi dan škole, automobilska nesreća mojih roditelja, naš prvi susret… dan kad si me napustio, jer se više nisi mogao boriti s mojom ovisnošću…
Padam… Padam… Budim se… Shvatam da je sve bio san… Jebote, nisam sposobna ni za samoubistvo. Opet sam primorana suočiti se sa svojim mizernim životom… Ali, nisam ja sposobna za to… Kako bih pobjegla od realnosti, opet posežem za svojim (ne)prijateljima, pivom i kokainom u nadi da će mi oni jednog dana pomoći da napustim ovaj svijet.