NERAVNOPRAVNOST NA DELU

Žene na selu čine četvrtinu svetskog stanovništva, ali u njihovom vlasništvu je svega dva odsto zemlje.

 

Žene na selu uglavnom nisu vlasnice imanja, ali su zato glavna radna snaga na njivama. Retko idu na odmor i za njih nema bolovanja. Svaka treća žena na selu starija od 65 godina ima samo jedan par cipela u sezoni, a 55 odsto njih se odriče svog nasledstva u korist sinova. Više od polovine žena na selu ne uplaćuje penziono i invalidsko osiguranje.

žene na selu

Petnaestog oktobra se obeležava Međunarodni dan žena na selu, a Nadežda Satarić iz organizacije „Amiti – snaga prijateljstva“ ističe da je veoma teško biti mlada žena i živeti na selu, a još je teže biti sredovečna žena i živeti na selu.

„Ali bih rekla da je ipak najteže biti starija žena, živeti sama, živeti u siromaštvu, biti nepismena“, kaže Satarićeva i to ilustruje time što svaka treća žena na selu starija od 65 godina ima samo jedan par cipela u sezoni.

Dodaje da nije samo to problem, već da ne mogu sebi da priušte ni zdravstvenu zaštitu, jer nema ambulanti na selu, kao ni servisa socijalne zaštite.

Istraživanja pokazuju da se 55 odsto starijih žena odriču svog nasledstva u korist sinova, a svega tri odsto u korist ćerki.

„Iako im se kaže da one imaju pravo na polovinu zajednički stečene imovine u braku, ipak je običajno pravo jače od ovog oficijelnog prava“, dodaje Satarićeva.

Država kroz IPA fondove izdvaja novac za projekte ekonomskog osnaživanja žena na selu, a Satarićeva kaže da to ima efekta i da su mlađe žene nešto naučile i da uče.

„To je fantastično što se izdvajaju fondovi da one budu preduzetnice, ali je problem u tome što je još vrlo mali broj žena na selu vlasnice imanja, a samim tim mali broj njih ima šansu da dobije kredite, da dobiju te projekte – svega 17 odsto su vlasnice imanja“, navodi Satarićeva.

Ukazala je i na još jedan podatak koji je dosta zabrinjavajući – 60 odsto sredovečnih i mladih žena su neformalna radna snaga tj. uopšte ne uplaćuju doprinose za PIO.

„Pitanje je da li će one sutra uspeti da prikupe onih 15 godina staža da bi otišle u penziju“, dodaje Satarićeva.

Istakla je da je odlična ideja Ministarstva poljoprivrede da na neki način podstiče da se imanja prepisuju i na žene, posebno kada muž ima stalan posao.

„Treba tu ideju promovisati svaki dan, to ne ide tako lako jer su uvrežena shvatanja starijih žena da one treba da se odreknu u korist sinova, da ne treba one to da naslede“, smatra Satarićeva.

„Možda ponekad i oni vrše pritisak na njih, ali ako im svaki dan objašnjavamo zašto je važno da se imanje vodi na njih, koliko je onda manji rizik i od diskriminacije i od rodno zasnovanog nasilja koje je i te kako prisutno među starijima posebno na selu, koliko je onda manji rizik da će mimo svoje volje biti smeštene u dom penzionera, onda one počinju da uviđaju značaj toga da se nešto od imanja vodi i na njih“, ističe Satarićeva.

Na pitanje da li su to sve razlozi što devojke napuštaju sela, Satarićeva kaže da ima i toga.

„Moramo im davati veće šanse da ostanu u selu da rade, moramo im obnavljati infrastrukturu“, tvrdi Satarićeva.

Naglasila je da u selima nema vrtića, nema škola do osmog razreda, već do četvrtog pa onda decu moraju da vode u susedno selo, kao i da nemaju dobre puteve da žene plasiraju svoje prizvode.

„Mora da bude strategija prema selu mnogo snažnija, jača i da se više odvaja ne bi li revitalizovali selo, jer nam je to i te kako značajno“, zaključuje Satarićeva.

Žene na selu se suočavaju i sa lošim stanjem srpskog sela, koje polako nestaje, ali i sa patrijarhalnim mentalitetom i predrasudama koje se u ruralnim sredinama teško ruše i u kojima se, kako kažu, zna ko kosi a ko vodu nosi.

Izvor: RTS