GVOZDENI PUK U PARKU

U ovom parku mir, nepokret, čvrsto stajanje kao da ga je pritisnuo živi gvozdeni puk. Orasi su posečeni da bi nadgrobno groblje gvozdenog puka postalo park.

 

Rasporedili se, poginuli iz puka na jednom bojištu. Ovde, u parku, razbacana tela dvesta devedeset i šest mladih Srba, prvog poziva.

gvozdeni puk u parku

Davno ih je zemlja srpska, albanska, grčka, makedonska, utopila u sebe, a beli mermer je nad zemljom u ovom parku, znak njihovih bića i imena.

Njih nema, a petnaest mermernih kovčega sa krstom na čelu i začelju, tvrdo se ne pomeraju, razbacani po parku.

Na svakom nekoliko tananih daščica, znak nekome da može sesti. Sedi, ako imaš srca!

Jablaničani, Topličani, Pustorečani, Zaplanjci, ne dišu, ne boli ih ništa, ne treba im ništa. Nema ih. Nisu dugo ni postojali: dvadesetak, tridesetak godina. Pošli su u borbu protiv Turaka, baš sa ovog ravnog prostora u Prokuplju, gde će neko kasnije zasaditi orahe. Rodni su postali, hladoviti, razgranali se, kao i priča o gvozdenim Srbima iz puka. Bili su umesto tog puka.

A on je ginuo, smanjivao se, popunjavao se, pa opet ginuo. I ostajao gvozden. Na ratištu ostajao dok se ne pogine, ili pobedi. Gvozdeni.

Puk je stigao na Kolubarsko bojište, u bitku na Ceru. Vodio ga je Milivoje Stojanović i poginuo sa mnogim borcima. I mrtvi i preživeli su tada pobedili jer su zaustavili nadiranje okrutnog neprijatelja.

Milivoje Stojanović i gvozdeni puk su oficiru i kompozitoru Stanislavu Biničkom ušli u pamet, u dušu, u njegovo celo biće. Komponovao im je marš, koračnicu: „Na Drinu!“ On je u njima video deo veličanstvenih Srba.

Ostajali su na velikoj širini južne Evrope i svojim nestajanjem zatirali rodni prag. Papović Zariju iz Marovca u Jablanici, na Solunskom frontu su poginuli sinovi: Pejo, Marko, Sava, Rade. Sve što je imao. Dom mu se zatro, ognjište ugasilo.

U ovom parku mir, nepokret, čvrsto stajanje kao da ga je pritisnuo živi gvozdeni puk. Orasi su posečeni da bi nadgrobno groblje gvozdenog puka postalo park.