ŽRTVOVANI PAS

Trećeg novembra 1957. godine je umrla Lajka, odnosno ubijena je eksperimentom. O samoj smrti Lajke se tek kasnije saznala prava istina, da je umrla od stresa i pregrejavanja u kabini.

 

Lajka je rođena na moskovskim ulicama i bila jedan od troje pasa koji su trenirani za letove u svemir.

lajka

Imala je samo 3 godine i 6 kilograma, bila je odabrana za lansiranje Sputnjikom 2, koji nije bio napravljan za povratak, te se znalo da je osuđena na smrt.

Dokumenta kažu da je bila divnog karaktera, pitoma i da nije ulazila u konflikt sa drugim psima.

Pre lansiranja, jedan od naučnika odveo je Lajku svojoj kući da se igra s njegovom decom. Dr Vladimir Jazdovski je napisao: „Želeo sam da uradim nešto lepo za nju. Ostalo joj je još tako malo vremena da živi“.

O samoj smrti Lajke se tek decenijama kasnije saznala prava istina, da je umrla od stresa i pregrejavanja u kabini:

“Kada je ubrzanje dostiglo vrhunac Lajkina brzina disanja se povećala tri do četiri puta u odnosu na brzinu pre poletanja. Senzori su pokazali da joj je brzina srca bila 103 otkucaja u minutu pre poletanja, a da se popela na 240 tokom početka ubrzanja.

Nakon što je dostigao orbitu, vrh Sputnjika 2 je uspešno odbačen. Međutim, središnji Blok A nije se odvojio kako je bilo planirano, što je onemogućilo pravilan rad sistema za regulisanje toplote.

Neki od termoizolatora su se oštetili, usled čega je temperatura u kabini porasla na 40 °C.

Nakon tri sata provedenih u bestežinskom stanju, Lajkin puls se spustio na 102 otkucaja u minutu, tri puta više vremena u odnosu na testove vršene na Zemlji, što je ukazivalo na to da je bila pod velikim stresom.

Rana telemetrija ukazivala je na to da je Lajka, iako potresena, ipak jela hranu. Nakon približno pet do sedam sati leta, iz letelice se više nisu dobijali nikakvi znaci života.“

Sputnjik 2, s telom Lajke, sagoreo je pet meseci kasnije, nakon što je 2.570 puta obišao oko Zemlje, tokom ponovnog ulaska u atmosferu 14. aprila 1958.

O etičkim problemima ovog eksperimenta se Sovjetski savez nije dugo bavio sve do 1998. kada je, nakon sloma sovjetskog režima, Oleg Gazenko, jedan od naučnika odgovornih za Lajkino slanje u svemir, izrazio žaljenje što je dopustio da umre: „Rad sa životinjama predstavlja vrstu patnje za sve nas. Prema njima se ophodimo kao sa bebama koje ne umeju da govore. Što više vremena prolazi, sve više mi je žao zbog toga. Nije trebalo to da uradimo… Nismo dovoljno toga saznali iz ove misije kako bismo time opravdali smrt psa.“

Preuzeto sa FB profila Zvezdane Radovanović