GROBARI SU NAJVEĆE VLASTELE

Često je gazda Josif posećivao varošku radnju sa pogrebnom opremom, kupovao sanduke i sve što ide uz to i tamo ostavio dobar deo ušteđevine.

 

Malo, mirno banatsko seoce na padinama Karpata. Na samom ulazu u selo veliki parlog obrastao korovom, ispod kog se samo naziru ruševine. Tu je nekada bila kuća, lepa, velika, kažu bogata vlastelinska.

grobari su

Pre sto pedeset i više godina, priča se, u njoj je živeo gazda Josif sa svojom mnogočlanom porodicom i brojnom poslugom. Dobar čovek k’o ’lebac, govorili su, jer imao je on lepu reč za svakoga i uvek bio spreman da pomogne. Kuća mu je bila puna ljudi i dece, svi radni, vredni, zdravi, veseli, zadovoljni. Bili… a onda je na Srbiju udario talas kuge, pošast sa neba zvana „crna smrt”. Ko joj je dao to ime, i nije pogrešio, jer je ta strašna bolest svuda harala, zarazila i staro i mlado, i muškarce i žene, i bogato i siroto, i skupljala živote, k’o paor žito sa otkosa. Nije zaobišla ni gazdinu kuću. Odnosila je živote jedan po jedan i nije birala, prvo otac, pa deda, pa majka, a onda jedno dete, pa drugo… i tako redom. Sluge su ih u strahu napustile, jer svuda se osećao jad i beda, očaj i nemoć, bol i tuga, a vazduh je mirisao na smrt.

Često je gazda Josif posećivao varošku radnju sa pogrebnom opremom, kupovao sanduke i sve što ide uz to i tamo ostavio dobar deo ušteđevine.

Naposletku Bog mu uze i poslednjeg člana porodice, ženu Lenku, životnu saputnicu a on, sviko na tugu i gubitak, uputio se opet u varoš za sanduk i ono što ide uz njega, platio je i krenuo. Na izlazu prodavac mu je doviknuo da mu više ne dolazi jer će preneti čumu i na njega i njegovu ženu. Zastao je gazda Josif, zamislio se i ne okrenuvši se, bez reči izašao, platio je jedan fijaker za sebe, kažu, a drugi za svoj šešir. Kada su stigli u selo, prošetao je kroz svoju ogromnu kuću prepunu stvari, koja je sada bila pusta, obišao imanje, poluprazne štale i torove, popeo se na kuću i počeo da skida crep sa nje. Vadio ih je iz krova i bacao na zemlju. Uz veliku buku crepovi su se lomili u paramparčad, a ljudi su se, obilazeći ovo nesrećno imanje, bežeći od njega k’o đavo od krsta, čudom čudili i komentarisali da je ovaj veliki vlastela sasvim skrenuo pameću.

Ali, kako Šekspir kaže „Nema veće vlastele od grobara”.