KAZIVANJE PRAVOSLAVNOG MISLIOCA

Iz pisama Svetog Ignjatija Brjančaninova, slavnog ruskog svetitelja i pisca, možemo da saznamo koliko treba da blagodarimo Bogu za stradanje i nevolje koje nam se šalju.

iz pisama svetog ignjatija

Ko nije raspet, taj nije Hristov

Gde god da sam, bilo da sam sam ili u društvu, svetlost i uteha se ulivaju u moju dušu od Krsta Hristovoga. Greh, koji je obuzeo celo moje biće ne prestaje da mi govori: “Siđi sa krsta”. Jadan ja! Silazim sa krsta misleći da mogu pronaći pravdu van njega, i zapadam u duševnu nevolju, talasi nemira me gutaju. Kada siđem sa krsta ja sam bez Hrista.

Kako da pomognem sebi u nevolji? Molim se Hristu da me opet uzvede na krst. Molim se, a i sam se trudim da se raspnem, jer me je iskustvo naučilo da onaj ko nije raspet, nije Hristov. Na krst nas uzvodi vera, a zove nas da siđemo sa krsta lažni razum, ispunjen neverjem. Kao što sam postupam, tako i braći mojoj savetujem da postupaju!

Koga ljubi Gospod, onome i dopušta iskušenja

Sveti Oci savetuju nas da blagodarimo Bogu za nevolje koje nam se šalju, i da u molitvi svojoj ispovedamo kako smo dostojni kazne za naše grehe. Takvo prihvatanje nevolje nesumnjivo će nam poslužiti za očišćenje naših grehova i kao zalog večnog blaženstva. Mi se zbog naše pale i obolele prirode najviše brinemo za poboljšanje našeg ovozemaljskog života, a Bog nas usmerava u večni život.

Na taj večni život mi bismo potpuno zaboravili kada naš zemaljski život ne bi bio potresan nevoljama, kada nas nevolje, koje nam povremeno šalje Promisao Božiji, ne bi podsećale da sve privremeno i ovozemaljsko prolazi i da glavna naša briga treba da bude ono što je večno. Sveto Pismo govori: Koga ljubi Gospod, onoga i kažnjava.

Nevolje leče dušu i približavaju je Gospodu

Koga Gospod zavoli i koga poželi da izabere za blaženu večnost, tome šalje neprestana stradanja, naročito kada je izabrana duša zaražena ljubavlju prema tihovanju. Delovanje nevolja slično je delovanju otrova. Kao šo telo posle uzimanja otrova umire tj. prestaje da živi na ovome svetu, tako i duša kada okusi nevolje, umire za ovaj svet, za telesni život koji je nastao kao rezultat pada i u stvari predstavlja istinsku smrt.

Zbog toga, ko odbacuje nevolje, taj odbacuje i spasenje, jer Sam Gospod je rekao: Koji ne uzme krst svoj i ne pođe za mnom, nije mene dostojan (Mt. 10, 38) i koji čuva život svoj na ovome svetu, izgubiće ga u večnosti. Reči Hristove su istinite i svakako će se ispuniti, zbog čega mi i treba da se raspinjemo po njegovim rečima, ili tačnije, na krstu njegovih reči, iako se telo na svaki način protivi raspeću. Za dobrodušno i odvažno podnošenje nevolja treba imati veru, tj. verovati da nas svaka nevolja snalazi po dopuštenju Božijem.

Ako ni dlaka sa naše glave ne pada bez volje Oca Nebeskog, utoliko pre bez njegove volje ne može da nam se desi nešto važnije od otpadanja jedne dlake sa glave. Dakle, u nevoljama se rađa dobro nastrojenje duše kada se prepuštamo volji Božijoj i molimo da se ona uvek nad nama vrši. Takođe nas u nevoljama teši blagodarnost, kada blagodarimo za sve što se sa nama dogodilo. Naprotiv, roptanje, žalbe i raspoloženje po telu, tj. po stihijama ovoga sveta, samo umnožava nevolje i čini ih nepodnošljivim. Sveti Isaak je rekao da “onaj bolesnik koji se prilikom operacije suprotstavlja hirurgu, samo umnožava svoje muke”.

Prema tome, pokorimo se Bogu ne samo rečima, nego i mislima, i srcem i delima. Prezrimo svet i njegovo mišljenje, jer nam Spasitelja govori: Ko se postidi mene i mojih riječi u rodu ovome preljubotvornom i grješnom, i Sin će se Čovječiji postidjeti njega kad dođe u slavi Oca svojega sa svetim anđelima (Mk. 8, 38).

Od ugađanja svetu gubi se odlučnost u stremljenju prema Bogu, a od prezrenja prema svetu Hrišćanin postaje blizak Bogu i sa velikom odvažnošću se obraća njegovom domu, verujući njegovim rečima kao Reči Božijoj, a ne s dvojedušnošću od koje slabi delovanje Reči Božije i nastupa neverje, jer je neverje neodvojivo od dvojedušnosti.

iz pisama svetog ignjatija