ONI KOJI ODRIČU VEČNI ŽIVOT

Ateisti ne mogu da nađu sreće i spokoja u čulnim nasladama, vinu i narkoticima, iza kojih neminovno sleduju duhovni pad i melanholija.

 

Arhimandrit Rafail Karelin razmatra šta od života mogu da očekuju ateisti, ljudi koji ne veruju u Boga.

ateisti

Ateista više voli da ne razmišlja o smislu života, o vremenu i smrti, on izbacuje misao o smrti van svoje svesti, inače bi se nalazio u stanju postojane depresije, kao osuđeni na kaznu, u čiju ćeliju svakog minuta može ući Dželat. Samim tim on ulazi u svet iluzija, kao bez razmišljanja o bolesti: moguće je pobediti bolest i ne misliti o starosti, izbeći je.

Reči „vera“ i „isceljenje“ na grčkom jeziku imaju jedan i isti koren. Verovati – znači naći cilj i smisao života, odrediti svoje mesto u svetu, videti put, koji leži iza zemaljskog postojanja.

Postoje dva pogleda na svet: jedan od njih smatra svet ogromnim bezdušnim mehanizmom, koji je neko nepoznat pustio u rad. Na jednoj od mrlja tog ogromnog konglomerata kosmičkih tela, slučajno je ponikao fenomen, nazvan život. Kombinacija atoma i molekula, koji su primili sposobnost predaje svog strukturalnog plana drugim sistemima, doveli su nas do tog iznenađenja. Nema besmrtnosti.

Život, sličan iskri, koja se ugasila u mraku kosmičke noći, gasi se i iščezava; čovek se rađa, bukvalno za to, da bi, saznavši svoju predodređenost, nemoć i besmisao života, ušao u zemlju smrti, odakle nema povratka, gde se svest i osećanje zauvek gase u mraku groba, u bezdanu nebića. Taj pogled na svet je duboko pesimističan. On ne pruža nikakve moralne ideje i voljne stimulanse, on samo obećava čoveku iluzornu slobodu time, što se dešava sa njegovim osećanjem odgovornosti za proživeni život. Ako je život slučajan i besmislen, onda pred kim i za šta odgovarati čoveku? Ako je sam čovek pre svega, samo strukturna zajednica atoma i molekula, kontrolisanih od bioloških tokova, onda koga voleti? Biomašinu? Pred kim nositi moralnu odgovornost? Pred determinisanim automatom, čija su dela uslovljena dobijenim, i sa njegove strane obrađenim informacijama?

Mi ne želimo da kažemo, da su svi ateisti nemoralni i neprincipijalni ljudi, ali smatramo, da sam ateizam nema odnose sa moralnošću. Ako je ateista moralan, to je zato, što je u njemu ostalo sećanje na najviše, večnom, urođenom zakonu pravednosti, koji on odbacuje svojim razumom, ali ga srcem oseća kao instinkt života. Sledeći ateisti ne postoje, ateistička kulturta ne postoji i ne može je biti, kao što ne može biti ni kulture „odricanja“.

Kultura je složena istorijska sinteza. Zato se čovek podiže na intelektualnom nasleđu mnogih kultura i civilizacija i usvaja, da tako kažemo, sa mleom ideje i predstave, koje se korene u veri i u večnom životu i u Tvorca sveta. Savremeni čovek, po rečima jednog poznatog lekara, nalazi se u stanju „postojanog bacanja između zemlje i neba“ (Pirogov).

Ateista više voli da ne razmišlja o smislu života, o vremenu i smrti, on izbacuje misao o smrti van svoje svesti, inače bi se nalazio u stanju postojane depresije, kao osuđeni na kaznu, u čiju ćeliju svakog minuta može ući Dželat. Samim tim on ulazi u svet iluzija, kao bez razmišljanja o bolesti: moguće je pobediti bolest i ne misliti o starosti, izbeći je.

Oni, koji odriču večni život, moraju gledati na zemaljski život kao na jedinu realnost i stvarnost, tada im sadržaj života moraju postati intelektualna ili čulna naslađivanja, koji on pruža. Ali osećajna i intelektualna priroda, se pre svega, lome u protivrečnostima, unutrašnjim i spoljašnjim; oni ne mogu u svojim srcima prihvatiti život kao besmislenost i apsurd, ne mogu shvatiti zlo, koje postoji u svetu, pomiriti se sa nasiljem, i zato takve ljude očekuje tragičan udeo.

Drugi vide smisao života u čulnim naslađivanjima, o čemu su govorili drevnim rečima “In vino veritas“ (istina je u vinu). Ali čulno zadovoljstvo nije stanje, već nekakva nervna reakcija, koja biva zamenjena osećanjem opustošenja i nezadovoljstva. Prema tome, čak i primitivni ljudi ne mogu, a da ne osećaju u dubini svoje duše da je to surogat i falsifikat sreće. Neretko, razočarenje, vodi ljude u veću radikalnu sposobnost da isključe svoju svest od obmana života, od svrhe večnog razočarenja, i tada idu u alkohol i narkotike.

Život kao udovoljavanje strastima ne može dati radosti, već stvara kompleks i naviku, kao što onaj koji pije morsku vodu, samo uvećava svoju žeđ. Zatim nastupa lom između svih uvećanih i pogoršanih strasti i mogućnosti njihovog ostvarenja, koji stvara pakao u čovekovom životu.

Ateista ne može naći sreću i spokoj duha u razmišljanju nad životom. U tom slučaju, mora da vidi sebe osuđenog na vešanje i već rođenog sa omčom na vratu. On ne može naći tačku oslonca u svom poslu ili stvaralaštvu, jer i stvaranje, odražavajući život, pojačava osećanje tragičnosti bezizlaza. Ne može se naći srećan u stalnom poslu, slično neumornom mravu, jer pred njim stoji pitanje: u ime čega i za koga, on dela sve ovo i ima li smisla pretvoriti svoj život u postojani trud i napor volje, kada sve podleže konačnom uništenju?

Ateista ne može naći sreće i spokoja u čulnim nasladama, vinu i narkoticima, iza kojih sleduju duhovni pad i melanholija. Mora da prestane da misli, oseća i želi, da bi se oslobodio dramatičnosti zemnog života, to jest, mora umreti pre smrti. Odsustvo moralnih orijentira i orijentira u pogledima na svet, žeđ za čulnim zadovoljstvima i bezvoljnost vode čoveka u teške nervne bolesti, depresije, histerije, različite fobije i manije.

Egoizam i pojačano osećanje gordosti stavljaju čoveka u sam čvor protivrečnosti, između njega i ljudi koji ga okružuju. Takvom čoveku se čini, da je ceo svet nepravedan sa njim, i zato su egoisti i egocentrici u psihičkom smislu najnestabilniji i najnesrećniji ljudi.

Nezadovoljavanje želja i strasti izazivaju osećanje gneva i mržnje, koji se prilepljuju psihičkim kompleksima i zato psihičke bolesti, pre svega, uništavaju sposobnost da se voli drugi. Čovek se zaključava u sebe, u krug svojih iluzija, afekta i depresija.

Hrišćanstvo uči o tome, da je najviše projavljivanje čovekove ličnosti, da se kao priznak njegovog isceljenja javlja ljubav ka Bogu i ljudima. Vera – to je isceljenje. Hrišćanstvo ne predlaže veštačke sisteme za lečenje bolesti, kao naprimer, joga i drugi sistemi, koji imaju pragmatički i utilitarni karakter. Hrišćanstvo leči samu dušu čoveka, ono pokazuje ceo život, koji leži iza predela zemnog postojanja. Njegov cilj je – Apsolutni Duh, Božanska Ličnost, Izvor ljubavi i svakog postojanja.

Hrišćanstvo uči o visokom čovekovom naznačenju, o njegovoj besmrtnosti, o večnom životu kao opštenju sa Bogom i upodobljavanju Njemu. Hrišćanstvo pokazuje smisao i značenje zemnog života kao polja, gde se formira ličnost čoveka, kao odskočna daska za večnost. U tom životu, ono što nam se čini nesrećom i stradanjem, dobija duhovni smisao.

Hrišćanstvo daje tu ideju, radi koje je čovek spreman da pretrpi teškoće i prepreke, koje mu stoje na putu i sile za to. Vera čini više od samog isceljivanja bolesti: ona daje čoveku mogućnost da bude srećan u samim stradanjima i bolestima.

I na kraju, Hrišćanstvo otkriva čoveku kao najvišu vrednost zemnog života – osećanje ljubavi prema svima drugima, nezavisno od intelektualnih, nacionalnih, socijalnih i drugih vidova razlika. Hrišćanstvo – to je sveukupni sistem čovekovog života. Njega ne treba razmatrati analitički, u njega se treba uključiti, živeti u Hrišćanstvu i živeti hrišćanstvom, tamo je sve uzajamno, kao u jednom živom organizmu: i dogmati, kao istiniti pogledi na svet, hramovni obredi, kao simbolički jezik Crkve, asketika, mistika molitve, itd.

Hrišćanstvo obnavlja čoveka, deluje iz individualne ličnosti, pomaže čoveka da nađe sebe samoga, jer je, po rečima drevnih apologeta, „duša po prirodi Hrišćanka“. Hrišćanstvo ima to, što ne poseduje ni jedan drugi religiozni sistem – Isusa Hrista – Boga i savršenog Čoveka, tu Savršenu Ličnost, Koja se javlja večnim primerom i obrascem za Hrišćanina.

Izvor: Prijateljboziji.com