Podeli dobar sadržaj sa prijateljima:

PRAZNIČNO SLOVO MITROPOLITA AMFILOHIJA

Ovo je beseda mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija proiznesena na Trojičindan 23. juna 2013. u manastiru Stanjevići.

 

Ovo je beseda mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija proiznesena na praznik Svete Trojice 23. juna 2013. u manastiru Stanjevići.

beseda na svete trojice

U ime Oca i Sina i Svetoga Duha

Pjevamo, draga braćo i sestre, pjesmu Gospodnju koja glasi: „Jegda sišned jaziki slija, razdjelaše jaziki Višnji: jegda že ognjenija jaziki razdajaše, v sojedinjenije vsja prizva, i soglasno slavim Vsesvjatago Duha“ (kondak Pedesetnice).

Kada je Gospod sišao na kulu Vavilonsku, na one ljude koji su gradili kulu Vavilonsku – koja je bila mimo Boga i protiv Boga, građena u slavu ljudsku a ne u slavu Božiju – onda je Višnji sišao i pomutio njihove jezike. Po drevnom predanju, poslije te Vavilonske kule došlo je do pomute među ljudima i među zemaljskim narodima. Razdjelio je Bog narode, razdvojili su se narodi i počeli su među sobom da se sukobljavaju, da se mrze, da otimaju jedni od drugih, da vrše nasilje jedni nad drugima. Pomutio je Bog njihovu pamet, lišio ih istinskog znanja lišivši ih biblijskog bogopoznanja. Izgubili su ljudi i narodi jednoga Duha koji ih je iznjedrio i koji je stvorio čovjeka i kojim je Bog zadahnuo čovjeka, podarivši mu dah života. I tako, kroz gradnju Vavilonske kule – građevine u koju se ugrađuje sve ono što je protivbožno i antibožno, ne samo u vrijeme Vavilonjana nego evo kroz svu istoriju građenja te kule – ljudi su postali kao galebovi u magli: ne znaju ni zašto su ovdje na zemlji, ne znaju ni kuda idu sa ove zemlje, ne znaju ni kako ni na koji način da se odnose i prema sebi samima i prema drugim ljudima i drugim narodima. To je ono najstrašnije prokletstvo, koje prati ljudski rod od Adamovog grijeha, od njegovog otuđenja od Boga, pa evo do naših vremena. Taj duh antibožni, bezbožni, antičovječni, duh mržnje demonske i satanske traje i uvijek iznova se obnavlja među ljudima i među narodima. Danas čovječanstvo i dalje nastavlja da gradi Vavilonsku kulu. Zato i postoji takva smješa jezika i naroda, takvo nerazumijevanje među ljudima i narodima i mržnja među njima.

Ali, s druge strane, onaj Duh Sveti, Duh Božiji, koji se u iskoni nosio nad vodama, kao što je zapisao prorok Božiji Mojsije; Duh Sveti kojim je zadahnuo Gospod sve što je stvorio a posebno zapečatio čovjeka, taj Duh Sveti se neprekidno darivao onima koji se nijesu otuđivali od Njega i On ih je sabirao. Tako kroz Duha Svetoga imamo sabor drevnog Izabranog Božijeg naroda, sabiranog Svetim prorocima, na čelu sa bogovidcem Mojsijem, i riječju Božijom, i njihovom vjernošću riječi Božijoj.

Taj Duh Sveti je neprekidno, kao zlatna nit, prožimao ljudsku sudbinu i ljudsku istoriju, čuvao ljudsku prirodu da ne postane potrkalište demona i da se ne otuđi konačno od lica živoga Boga. Taj Sveti Duh, koji je nadahnjivao Proroke, sišao je i na Presvetu Djevu. Duhom Svetim od Presvete Djeve rodio se Darodavac Duha Svetoga vječnoga, Jedinorodni Sin Božiji, vječno Slovo Božije, kroz koga je sve postalo što je postalo, kao što svjedoče Sveti bogovidac Jovan i Sveti novojavljeni bogovidac i tajnovidac lovćenski Petar II Petrović Njegoš, čije svete likove smo danas unijeli u ovaj sveti hram. Sveti Petar II, ozaren tim Duhom Svetim, spoznao je veliku istinu da je Slovo Božije sve iz ničega stvorilo i da je zakonu Njegovom sve pokorno. Taj Sveti Duh – koji je nadahnjivao i nadahnuo Svete apostole, kojeg im je sam Gospod darovao prije svoga Vaznesenja, sabravši ih i rekavši im: „Primite Duha Svetoga!“ (Jn. 20, 22) – On je bio i Njegovo obećanje kada je odlazio između nas sa zemlje, govoreći: „Neću vas pustiti same, poslaću vam Duha Utješitelja, koji će vas uvesti u svaku istinu. Nemojte se razilaziti sa Siona dok ne sačekate silazak Duha Svetoga“ (up. Jn. 16, 7-14 i Dap. 1, 4), kao što se evo i dogodilo na ovaj sveti dan, Trojičindan, Trojičin sabor.

Dogodilo se da se na Sionskoj gornjici, na Sionskoj gori, Duh Sveti u vidu ognjenih jezika raspodjelio, kako kaže Sveti jevanđelist, na sve učenike koji su bili sabrani, na svakog pojedinačno od njih. A u Jerusalimu u te dane su bili sabrani i Parćani, i Miđani, i Jevreji, i drugih prozeliti iz raznih naroda, pobožni, koji su se sabrali da proslave Pedesetnicu, pedeseti dan poslije Pashe. Svi u se oni divili i čudili, svjedoči Jevanđelist, kada su čuli Svete apostole kako govore njihovim jezicima (up. Dap. 2. glava). Duh Sveti je ponovo objedinio ljude svojom silom, svojom ljubavlju, svojom svjetlošću, svojom istinom, svojom mudrošću. Oni koji su bili razbijeni kao ovce bez pastira, izgubljeni kao gavranovi u magli, ljudi i zemaljski narodi, najedanput su Duhom Svetim ujedinjeni. Jedan Duh a mnogo ljudi! Ranije je bilo bezbroj lažnih duhova i ljudi otuđeni jedni od drugih i otuđeni od Boga, a sada je jedan Božiji Duh, kojim živi sve što živi, kojim diše sve što diše. Taj Duh je objedinio, prosvetio umove prvih Hristovih učenika, sabrao ih u jedinstvo svojom silom. Taj sabor sveti, sabor oko Hrista Gospoda, Sina Božijega, sabor je Duhom Svetim. To jeste Crkva Hristova, Crkva koja se sabira kroz vjekove i sabiraće se do kraja svijeta i vijeka iz svih zemaljskih naroda, bez obzira kojim jezikom govorili, bez obzira koje rase bili, bez obzira u kom vremenu živjeli. Svi oni zadobijaju, primaju toga Duha Svetoga jednoga – On silazi na svakog pojedinačno u tajni Svetog krštenja i Svetoga miropomazanja. Svi čuvaju svoju raznolikost: muško ostaje muško, žensko ostaje žensko, dijete ostaje dijete, starac ostaje starac, narod ostaje narod, prizvan da prinosi svoje darove u žitnicu Gospodnju, a u isto vrijeme svi dišu jednim Duhom, svi žive jednim Duhom, svi se nadahnjuju jednom istinom, svi se ispunjuju jednom ljubavlju, jer Duh Sveti je sve prizvao u jedinstvo silom svojom.

Otuda je ovaj dan, Duhovdan, Trojičindan, kako ga narod s pravom naziva, najznačajniji i najsvetiji događaj u istoriji neba i zemlje. Svi dani, sva vremena, sva zbivanja od onog prvog događaja kada je Bog rekao i kada je nastao ovaj svijet pa do Trojičina dne, i do danas i do kraja svijeta i vijeka, svi se oni sabiraju, svi se oni objedinjuju i dobijaju svoju punoću upravo u ovom događaju silaska Duha Svetoga, u tom neizrecivom potresu neba i zemlje, kada se otkrila tajna svih svjetova, kada se otkrila tajna ljudskoga roda, kada se otkrila tajna punoće božanstva. U Starom Zavjetu, prije Hrista, otkrila se tajna Izabranom Božijem narodu Oca nebeskoga, Tvorca neba i zemlje; u Novom Zavjetu Hristos Gospod, drugo lice Presvete Trojice, još je dublje projavio i otkrio tu tajnu Oca nazvavši Ga svojim i našim Ocem, i naučivši nas da Mu se molimo: „Oče naš, koji si na nebesima, da se sveti Ime Tvoje…“ – a ime Njegovo jeste ime Isus koje je iznad svakoga imena, „da dođe Carstvo Tvoje“ – a Carstvo Njegovo upravo jeste Carstvo Duha Svetoga izlivenog na Svete apostole.

Dakle Hristos, javivši se, otkriva Oca: „Ko vidi mene, vidi Oca“ (up. Jn. 14, 9), a u isto vrijeme otkrivajući sebe kao Riječ Božiju, kao Tvorca i Promislitelja, kao Početak i Kraj svega postojećeg, On obećava i daruje na ovaj sveti dan punoću Božije istine – Duha Svetoga. Duhom Svetim otkriva se punoća Božanstva, otkriva se potpuno i jasno da je Bog Otac i da je Bog Sin i da je Bog Duh Sveti – jedan Bog, jedna priroda, jedna sila, jedna mudrost, jedan život, jedna istina neizreciva i neopisiva, a tri božanska lika, tri božanska lica: Otac i Sin i Duh Sveti. Otkriva se, javlja se Bog ne kao samoživi stanovnik nekih nama nepoznatih svjetova nego kao Bog koji je ljubav, vječni Otac koji vječno ljubi Sina, vječni Sin koji vječno ljubi Oca i Duha Svetoga, i vječni Duh Sveti koji je ljubav i koji svojom svjetlošću otkriva tajnu Boga Ljubavi, Oca i Sina i Duha Svetoga, i time utemeljuje ljudsku prirodu i ljudski život i ljudsku istoriju i čovječanstvo. Kao što su na nebu Trojica, Otac i Sin i Duh Sveti, a jedan su Bog, tako i na zemlji: jedna je ljudska priroda, jedno je čovječanstvo a mnogo je ljudi na zemlji, bezbroj je ljudi i bezbroj je stvorenja i svako stvorenje svoj pečat nosi na sebi jer drugačije je od drugoga stvorenja, a kamoli kad se tiče ljudi. Ali u isto vrijeme ta stvorenja, raznolika i raznovrsna, prožeta su jednim Božijim Duhom, jednim Božijim dahom.

To je ono što je otkriveno i potvrđeno na ovaj sveti dan – da smo jedno u Bogu, da smo prizvani na jedinstvo kao što je i bila molitva Hristova prije njegovoga Vaskrsenja: „Da svi jedno budu, kao što si Ti, Oče, u meni i ja u tebi, tako i oni koji si mi dao da u nama budu jedno“ (Jn. 17, 21). To je ono što se potvrdilo na ovaj sveti dan – veliko i sveto jedinstvo ljudskoga roda. Ljudski rod, veliko bratstvo koje objedinjuje vjekove i sva zemaljska plemena i pokoljenja i priziva sve da jedni srcem i jednom dušom proslavljaju Oca i Sina i Duha Svetoga i da se ispunjuju te božanske ljubavi, ljubavi Oca i Sina i Duha Svetoga. Zato je ovaj dan veliki dan. Zato je on punoća svih zemaljskih dana. Zato je on osnova i temelj svega onoga što se događa i što će se događati do Strašnoga Božijega suda. Zato se i radujemo što nas je Gospod udostojio da na ovoj svetoj gori stanjevićkoj, ispod lovćenske gore, proslavljamo Svetu Trojicu, da nastavljamo one trojične sabore koje posvjedočuje i Sveti Petar Cetinjski i Petar II Petrović Njegoš Lovćenski tajnovidac, na koji su se sabirali ljudi u njihovim vremenima.

Neka bi oganj Duha Svetoga ozario i naša srca, neka bi sila Duha Svetoga obnavljala i one koji se podvizavaju u ovoj svetinji i obnavljala ovu svetinju, da i u budućim vremenima bude živo i opipljivo svjedočanstvo silaska Duha Svetoga i mjesto proslavljanja Oca i Sina i Duha Svetoga, u vremenu i u vječnosti i u vjekove vjekova.

Amin.

Podeli dobar sadržaj sa prijateljima: