Podeli dobar sadržaj sa prijateljima:

ŽIŽA

Žiža moga interesovanja je ognjište, ili vreteno i razboj, na sred kuće u kojoj nešto vri, otpliće se i zapliće, prepliće…

 

Usredsrediti se; ključna je riječ koja me pomijera iz središta i opet koncentriše na samu srž problema; samo što ja ne znam koji je moj problem kad gledam ovako iskosa i nepovjerljivo šta će sada da me snađe, koja riječ će da mi zatreba a neće je biti, osim na vrhu jezika, vrhu „kilimandžara“, nedostižna i daleka, posvemašnja ili zanemarljiva i zamijenjena drugom mogućom; nedostojna sebe redam riječi koje ne zavređujem, nisu tu da bi se čule već da odrade od sebe potrebno.

žiža

Usredotočena na ispomoć rječnika, ovaj put prvi pokušaj žiže, žarište nečega, kako se kaže za neku bolest koja kipti u nekom; žiža moga interesovanja je ognjište, ili vreteno i razboj, na sred kuće u kojoj nešto vri, otpliće se i zapliće, prepliće, čitav požar naših zamrznutih u pokretu, fokusiranih na jednu te istu stvar, nadanja.

I sve bi to moglo daleko lakše da je u pitanju onaj stari kamin oko kojeg se sve vrti, i romantika; ali isključen iz opticaja kao da ništa ne vrijedi, nije u toku, dešavanja se klimaju bez njega i žive vatre u njemu.

Podsjeti me na sebe, ali ne umijem da ga založim; zalog mojih strijemljenja ka njemu, o sebi i pri sebi… Uzimam šolju čaja i sjedam kraj mrtvog zidanog kamina i u kući moje bake; kako su uspjeli da ga odnesu, rastave na sastavne dijelove i sazidaju ponovo u nekom drugom središtu svih zbivanja.

Ili je materijal poslužio da zazidaju sebe unutar nečega što im ne pripada ni po kojoj pravdi i zapovjestima; bakina kuća je bez toga ostala da gladuje, propada sve dok i sama ne zgasne „nasred sokaka“ ili tačnije raskrsnice, vrlo prometne u mojoj glavi, iz mojih očiju pa u dušu.

Trzaće se ta stara njemačka kuća visokih plafona, strijemiti ka novoj sebi još neko vrijeme, a onda srušiti u sred neke nedojavljene kataklizme, potopiti dotrajalošću, ciglama rastavljenim od (ne)držećeg maltera, put pod sobom: Izgledaće ta dopuštena ruševina kao rupa u središtu znanja.

Znam da trava oko nje živi i pravi novi vrtlog u koji će nas sve povući, da iznjedrimo novu zamisao uvijek s njom u vezi; dokle god je tako stara, pohabana i nikom kao nije potrebna, ispredaćemo priče u svađi oko nje, dok težimo razdiobi nečega što ne dozvoljava ili pak daje od sebe samo idealnu podjelu. Bez ikakve mane diše u srcu dešavanja, ni malo iskompleksirana kao takva, „kuća za poželit“.

„Naslijeđeno od sebe se ne rasprodaje“ — pala i kuća.

Podeli dobar sadržaj sa prijateljima: