ŽIVOTI

Na dnu žilišta ležali su naši zakrpljeni životi. Živeo sam kao podstanar – voleo sam, iako su mi oduzeli ljubav… spalili sve njene korene.

 

Sliku Otkucaji sam želeo da prodam – da ona ne bi prodala mene.

životi

Tog jutra sam, gladan i pospan, ipak pozvonio na vrata dobrostojeće porodice. Otvorila mi je devojka keltske lepote. Kako sam smeo da se zaljubim? Nije želela Otkucaje, ali je želela poslednje ostatke moje vere u ljude.

Drugi gladni, razapeti između betonskih oblaka, podstakli su me da skrojim prsten od svojih tkiva i odnesem ga njoj – čije su vene od kartona, srce od kartona, suze od kartona. Kada je niz oluke bacila taj kružni metal, znao sam da nigde ne pripadam – kao da me je ponizilo samo Osmanlijsko carstvo.

Vikendom sam odlazio na Filozofski fakultet kako bih slušao predavanja nekog strukturaliste, koji je navodno menjao kompletnu mitsku prošlost. Devojka u crnom, sa ponosom afričkih šuma, prodavala je nakit od žice i sitnog kamenja baš tu. Valjda je glad i nju pojurila niz, od smrti izmenjene, gradske ulice.

Taman kada je počela da priča o primenjenoj umetnosti, senčenju dotrajalosti, kćerki, tada su na nas nasrnuli nadobudni studenti – građani višeg reda.

Tukli su nas, tako da bi i Hese zaplakao. Te večeri bih rado menjao sebe za kontejner.

Sledećeg jutra smo se devojka u crnom i ja vratili u dotrajalost. Čitavog dana smo lutali ispod ugljenisanih mostova i pruga. Kćerka i nemost. Sve reči sam strpao u pocepanog sebe i napustio ličnost-šine.

Dve godine su sahranjene u dvorištu zajednice. Posle neuspelog pokušaja samoubistva, rešio sam da potopim preostalo vreme i odem tamo gde žive ružne sojenice. I otišao sam…

Devojka u crnom je tih dana popila i poslednje jezero od plača. (P)ostala je lutka od slame.

Do smrti je volela filmove Federika Felinija – i sama je živela neorealizam. Zgarišta i leteće duše su je podsećale da je rođena da bude sama.

Pucanj u smisao – nikada više nije bila sama. Nikada više nismo bili sami.