ELEKTRA
Sa njim nije bilo nastranih igrica i izazova. Uzela bi lik žene tridesetih godina, plavooko biće kestenjaste kose uvijek je bilo u igri.
Elektra protegnu vitko tijelo po satenskoj posteljini. Mrdnu nožnim prstima, stopala okrenu nekoliko puta u krug, svinu noge u koljenima, i iskoči iz kreveta poput mačke.
Čučnu, podiže ruke, izvi skladni vrat, provjeri sve udove, opipa grudi i čvrstu stražnjicu. Dodirnu i sintetičku kožu lica, i primjeti maleni nabor na njoj. Morala je ući u komoru za oporavak prije nego se on probudi.
Pogleda čovjeka koji je mirno spavao na podu njene sobe. Modri ožiljak na naboranom muškome čelu, odvajao ga je od ostalih primjeraka u koloniji. Dinko je jedan od rijetkih jedinki preživjelih iz Staroga svijeta, možda posljednji humanoid s ljudskim sjećanjima. Životni bioritam „veterana” bio je usporen. Nisu imali sposobnost brze regeneracije, kao ni mogućnost kolektivnog zaborava. Sporije su starili i nisu zaboravljali. U potrazi za ljudskim sjećanjem, oštećeni humanoid dolazio je često na Elektrina vrata.
Imali su ustaljeni ritual koji su ponavljali godinama. Sa njim nije bilo nastranih igrica i izazova. Uzela bi lik žene tridesetih godina, plavooko biće kestenjaste kose uvijek je bilo u igri. Čitala mu je misli i osluškivala želje. Znala je tačno kada šta treba uraditi i kako ga zadovoljiti. U kojem trenutku mora ritmično pomjeriti karlicu, ubrzati ritam ili dugom perikom preći po njegovim grudima. Glas te druge nije uspjevala u potpunosti simulirati. Zato su se ljubili u tišini. Grubijan iz nekog drugoga vremena želio je od nje samo malo ženske topline i nježnosti.
Elastičnu cijev ugurala bi duboko sebi u usta i pritisnula prekidač. Učinila je to i sada, samo iz svojih moždanih sklopova nikako nije mogla izbaciti veteranovo zadnje sjećanje. Nejasan šum derao joj je vještačke bubnjiće, vidjela je i čula stvari koje ranije nikada nije.