PAS KOJI ČEKA GODOA

Pas me malo duže posmatrao, potom me onjušio, a onda je njegova glava klonula. Kako li je spoznao da nisam onaj kome bi se obradovao.

 

Jednom sam se zatekao u jednom bezljudnom selu. Teško je opisati onaj pravi osećaj. Promena je bila velika, iz mnogoljudnog grada u bezljudno selo.

pas čeka

Kretao sam se polako i oprezno; svuda šiblje, visoka trava, retke posustale voćke. Ptice su me pak opominjale da u tom nekontrolisanom gustišu i te kako ima života.

Video sam mnogo naherenih kapija sa davno zarđalim katancima, zapuštenih kuća oštećenih krovova, porušenih plotova.

Slika me toliko uznemirila da sam odmah krenuo dalje, putem koji takođe beše zarastao u korov. Blagi mi vetar miluje lice, kao da me hrabri. Kazujem mu neke reči, taman toliko da mu došapnem da sam živ. Zastajem kraj nekog praznog gnezda. To se ne da videti, ali, i te kako se oseća praznina u tom gnezdu. Tako je, sigurno, i u napuštenim kućama.

Onda, jasno, kao da stvarno biva, čujem smeh veselih dečaka. Nisam siguran da li ja to prizivam detinjstvo ili ono mene. Misao o prolaznosti me opomenu da požurim. Nekad selo puno seljaka danas je bezimeno i bez domaćina.

Iznenada sam naišao na pseto. Veoma staro pseto. Prišao sam mu sasvim blizu. Pas me malo duže posmatrao, potom me onjušio, a onda je njegova glava klonula. Kako li je spoznao da nisam onaj kome bi se obradovao. Pozvah ga da pođe sa mnom. Ne uobražavam, odmahnuo je glavom. Dugo sam oklevao, a onda sam produžio dalje.

Kad sam se kasnije vratio, psa nije bilo na putu. Odlučio sam da ga ne tražim, da se ne mešam u njegov život. Ipak sam i ja jednom, najiskrenije, zažalio što kod sebe nisam imao jednu veliku kost sa dosta mesa, ili jednu vruću veknu hleba.