Podeli dobar sadržaj sa prijateljima:

TRAKTAT O STVARNOSTI

Za stvarnost je uistinu bitna estetika kojoj su mnogi filozofi s pravom davali mnoga priznanja i važnost. Estetika je bitna jer je prizemna.

 

Gubitak stvarnosti nije određen nama. Schopenhauerova “Svijet je moja predodžba” ne vrijedi u općenitoj evaluaciji. Svijet nije moja predodžba. Svijet je volja. On nije samo moja volja. On je svjetska volja. To je svijet. Volja.

stvarnosti

Ne mogu ne primijetiti kako je svijet ispunjen do kraja. U svakom pogledu; svijet više ne može napredovati i kao takav nikada nije bio linearan već je išao u krug. Sada je taj krug ispunjen drugim stvarima. No, on je i prije 200 godina bio ispunjen drugim stvarima kao i prije 500 godina kao i prije 1000 godina kao i prije postanka. Sve je ispunjeno do kraja. Stvarnost, taj termin, tu riječ, nespretno je koristiti i pokušati opravdati.

Baudrillard kaže da je svijet objektivna iluzija, a sloboda subjektivna iluzija i s time se u jednoj mjeri mogu složiti. Slaganje, složiti se, također je nebitno za stvarnost budući da opet dolazimo do one “Svijet je moja predodžba”. Ta predodžba je toliko fluidna, toliko heterogena, ali i homogena, da se ona suštinski toliko prelijeva pa se ne može pratiti. Predodžba je ništetna u svemiru. Ona vrijedi samo za zakone prirode ovoga svijeta.

Vratio bih se stvarnosti. Za stvarnost je uistinu bitna estetika kojoj su mnogi filozofi s pravom davali mnoga priznanja i važnost. Estetika je bitna jer je prizemna. Jer je zemaljska. Ona nam omogućuje da hranimo ovaj tjelesni i zemaljski duh sokovima umjetnosti u svim poljima i aspektima, omogućuje nam lagodnost, odmor od boli. Estetika je ta koja našoj prizemnosti daje smisao.

Budući da je, kako je već navedeno, ona samo prizemna – za određene ljude estetika je stvarnost, za druge ljude stvarnost su ostale prizemne stvari. Kada pišem “prizemne stvari”, ne uzimam ih prizemnima zbog svog lagodnog i siromašnog duha već zbog puke činjenice da se odigravaju na ovom svijetu.

Zaključno, stvarnost je jedno i drugo i prizemnost ili prizemnost estetskog uzusa. Te dvije stvarnosti su fizičke stvarnosti iako ova estetska nudi više duha, ideja kao i izazova. Stvarnost je nesuvislo predvidljiva. Ona operira na jednoj bazi koja odlazi u više baza. Ne možemo znati jesu li prije tih baza postojale druge baze (množina) ili su one središte jednog.

Ironično je stoga kako se uvijek iznova iznenadimo na događaje i vijesti koje nas okružuju budući da je sve nesuvislo predvidljivo. Kada pišem “nesuvislo” pri tome mislim da čistu egzistencijalnu perspektivu čovjeka. Čovjek se boji stvarnosti jer je ne može obujmiti. Ne možemo uhvatiti trenutak i svaki idući već odlazi za drugim. Kako onda doživjeti stvarnost u svojoj punini? Kako treba hodati, kako treba jesti, kako vršiti nuždu, to su pitanja čiji se odgovori nameću po jedinstvenom porivu nagona.

Problematika stvarnosti je ta što ona ne uzima nagon kao jedino mjerilo čovjeka već mu prepušta sve po volji. Ne mislim na “volju” kao na osobni odabir bilo da vjerujemo u determinizam ili smo tu volju stavili na prvo mjesto, već uzimam volju kao svjetsko glasilo, kao nadređenog gazdu predodžbi čija fluidnost ne može ništa uzeti kao temelj.

Čovjeku ne mogu uzeti predodžbu (iako je ona besmislena), ali mu mogu uzeti volju. Nepostojanje perspektive je također perspektiva. Volja je duboko integrirana u stvarnost (onakvu kakvu poznajemo ili bar mislimo da je poznajemo) (različita od nagona) pa ipak ona može nestati. Volja za životom može nestati.

Oduzeti sebi život iziskuje najveću volju koja nam je poznata. Budući da se život može stvoriti (za osobu koja se rađa) bez njegove volje, svojevoljni odlazak u smrt je najvrhunskiji izričaj volje. Međutim, svjetska volja je volja jednog pojedinca. To je ono što mu se može oduzeti.

Budući da je volja svjetska, ona pripada svima nama i podložna je (ponavljam, opet pišem o prizemnostima) promjenama. Promjena može dovesti i do nestanka u ljudskoj psihi. Jer, ako nešto nije po volji čovjeka to ujedno za njega znači nestanak. Zato pišem ovdje da čovjeku mogu uzeti volju, ali ne mogu predodžbu.

Predodžba (koliko god nesuvisla i besmislena bila) ipak ostaje, iako neuhvatljiva, fluidna, prelijevajuća. Stvarnost je objektivna, subjektivna i u ostalim modalitetima. Ona je fluktuirajuća. Ona je svojstvo čovjeka, ali je odvojena od čovjeka. Ona je i priroda. Stvarnost je među nama. Stvarnost je i također iluzija. Svi pojmovi obuhvaćeni u jedan pojam su dio stvarnosti.

Ovo prethodno što sam naveo ne može se dokazati, ali je nepobitno dio stvarnosti. Stvarnost koja je tu, tu s nama, koja nije tu, koja je bez nas.

U REDU SAM S TIM

Podeli dobar sadržaj sa prijateljima: