LJUDI RAJSKOG KARAKTERA

Ruski duhovnik Aleksandar Jeljčaninov se u knjizi „Dnevnik ruskog sveštenika“ bavio ljudskom psihom i duhovnim vrednostima čoveka koji živi neprimetno u savremenom svetu.

 

Sveštenik Aleksandar Jeljčaninov u svojim dnevničkim i drugim zapisima, objedinjenim u sjajnoj knjizi „Dnevnik ruskog sveštenika“, piše sledeće:

aleksandar jeljčaninov

„U ovom sumornom svetu, sopstvenu senku ima čak i sjaj svake vrline. I, pošto smo uvek skloni da vidimo najgore, upravo te senke prvo vidimo, a ponekad samo njih i vidimo. Našem grešnom pogledu izgleda da krotkima nedostaje snaga i borbenost; oni koje privlači molitva izgledaju nam dosadni i sebični; velikodušni i nekoristoljubivi izgledaju nepraktični i ekstravagantni, konteplativni (misaoni) nam izgledaju lenji. Sposobnost da se vidi mračna strana svega – čak i onoga što je dobro – nije baš dokaz da tama zaista postoji tamo gde zamišljamo da jeste: to je pre jasni dokaz tame u nama samima, grešnosti koju svi delimo.“

Tako, nekad biva da je muž gnevan i grub prema svojoj ženi, jer je doživljava kao slabu i glupu, u slučaju da je ona mirne, trpeljive i krotke naravi. I obrnuto, ako je muž krotak, prostodušan i dobrodušan, žena se prema njemu odnosi sa netrpeljivošću, pa čak i prezrenjem, smatrajući ga nesposobnim i mlakim. Biva i da roditelji, čije je dete takve, mirne, poslušne i blage naravi, ispoljavaju prema njemu nezadovoljstvo, kontrolorski odnos i razne vrste pritisaka, ne bi li od njega “napravili” snažnog, uspešnog i sposobnog čoveka, spremnog za poslovne i društvene izazove. Takav je stav ljudi prema blagima i bezazlenima svuda oko nas, pa čak i prema onima koji obavljaju poslušanja u crkvi.

Zapitajmo se koliko smo puta i sami takve ljude gordo (makar i nesvesno) doživeli kao “manje vredne”. Kako nam zvuči rečenica Sv. Nektarija Eginskog da su poslovi koje društvo smatra najnedostojnijim – najveći u Božijim očima? Kako se u ovaj sujetni svet medijskih kampanja, političkih trvenja, marketinških agencija, informacionih tehnologija i menaDžerskih ambicija uklapa Rođenje Hristovo u skromnoj pećini i detinjstvo provedeno u učenju stolarskog zanata? Da li za nas istina da su Hristovi učenici bili prosti ribari, a ne ugledne ličnosti, predstavlja samo lepu jevanđeljsku pričicu ili ipak nalazimo u tome smisao i pouku?

Šta kažemo danas poznanicima kada nas pitaju kako nam porodica, deca, posao? Zar ne iznosimo odmah društveno prihvatljive informacije o dečijim peticama i brojnim vanškolskim aktivnostima, o svojim ili supružnikovim poslovnim uspesima, kvalitetu stana u kome živimo, značajnim “projektima” na kojima radimo?

Zato ćemo teško razumeti one blage, prostodušne i čestite rabe Božije, koji žive skromno, uvek u svom kreativnom neredu, koji često nisu dobro organizovani, nemaju dar govorništva, čija je duhovna sloboda nesmestiva u beživotne okvire društvenih konvencija, a, kako narod kaže, “znaju na čemu nebo stoji”. Da li bi nas manje radovao takav prijatelj od moćnog i uticajnog, i da li se, pred pogledom sveta, stidimo Hrista u sebi i svojim najbližima?

Otac Aleksandar Jeljčaninov govori: “Neki ljudi imaju predivan, rajski karakter, sa dušama kao pre grehopada – poput detinjih, u svojoj jednostavnosti, ne poznajući laž i zlobu. A, to nije rezultat borbe i napora u njima samima; oni su tako rođeni. I, za divno čudo, često se dešava da su ti ljudi van Crkve. Oni su isuviše jednostavni, isuviše su celoviti da bi se upuštali u teološke spekulacije, a, takođe, isuviše skromni i stidljivi da bi izražavali svoja osećanja rečima ili znacima.

U religiji, najvažnija je ljubav prema Bogu, a oni vole Boga jer vole Lepotu, Dobrotu i Istinu – a sve su to atributi Božanstva. Koliko ljudi tvrdi da su vernici, a nemaju taj osećaj za Lepotu i Dobrotu: u njihovim dušama je greh i gnev, i potpuno su ravnodušni prema Istini – njeno mesto je zauzelo desetak malih istina kojih se ponosno drže.

Ali, oni drugi – istinske i jednostavne duše koje žive u radosti čak i na zemlji – nakon smrti sigurno će ući u Carstvo Svetlosti i Radosti. Slično ih privlači, i one se nalaze u svom prirodnom elementu kada su u društvu svetaca – jednostavnih i blagoslovenih duša. Mi, tzv. “vernici”, kažemo “Hoću” (Mt.21,30) i ne pokrenemo se, dok oni ništa ne kažu, već jednostavno ispune Očevu volju”. Reči su Starca Tadeja: “Sinovi ovoga sveta su mudriji od sinova svetlosti jer u sebi imaju mnogo lukavstva. U ovom svetu ljudi stalno podvaljuju jedan drugom. Ljudi kažu: on se snašao u životu, možda se obogatio; dok ovi nisu tako sposobni za život ovozemaljski jer nemaju lukavstva u sebi. Oni su mirni, tihi i veruju. Zato anđeli najčešće opominju takvog čoveka da izbegne neku nesreću koja mu se u neposrednoj blizini i budućnosti može dogoditi”. A pesnik Miroslav Antić napisao je: “Ne pobeđuju moćni, već neprimetni…”

Izvor: Saborna-crkva.com