JARAM JE MOJ BLAG I BREME JE MOJE LAKO

Zašto bismo pre izabrali teško breme od lakog? Odgovor je taj da mi verujemo da je breme Gospodnje previše teško.

 

Protojerej Džon Moses govorio je o tome koliko je teško Hristovo breme.

breme

Jednu grupa ljudi koja je ušla u pakao odveli su u predivnu trpezariju. Bila je lepo uređena najboljim nameštajem, srebrnim i staklenim predmetima. Na stolu je bila sva moguća i najkvalitetnija hrana. Rečeno im je da sednu za sto. Njihova kazna bi bila da mogu jesti sve što žele i da se nikad neće razboleti ili umoriti od hrane.

Jedva zadržavajući svoju radost i iznenađenje, sedeli su, stavili fini laneni ubrus na krilo, uzeli viljuške i počeli da jedu. Viljuškom bi pokupila hranu, ali pre nego što bi došla do njihovih usana, pala bi sa viljuške. Ako bi pokušali da uzmu hranu rukom, ona bi im samo kliznula između prstiju ili nestala. Koliko god da su pokušavali niko ne bi mogao prineti nijedan zalogaj ustima. To je zaista bilo mučenje dok su postajali sve gladniji, ljući i razočaraniji. Ovo bi bila njihova sudbina za večnost.

Čini se da bi rešenje problema bilo očigledno. Trebalo je samo da nahrane jedan drugog, ali to im nikad nije palo na pamet. U životu im nikada nije palo na pamet da misle o drugima pre sebe pre. Pakao ima način da pojača najgore naše ljudske osobine.

Jednom sam održao čas na Bogosloviji o zlu, stradanju i hrišćanskoj veri. Sećam se jedne stvari koju nam je profesor rekao. Većina nas je zaštićena od stradanja. Ovo je možda tehnika preživljavanja ili čak Božji dar, jer ako bismo iskusili sve stradanje koja se događa u svetu u samo malo vremena, iskustvo bi nas ubilo ili dovelo do ludila. Zlo i stradanje mogu biti neizostavni deo ljudskog života, ali svi mi želimo olakšicu od svega toga. Želimo da se odmorimo.

Isus je rekao: „Hodite k meni svi koji ste umorni i natovareni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe i naučite se od mene; jer sam ja krotak i smiren srcem, i naći ćete pokoj dušama svojim. Jer jaram je moj blag, i breme je moje lako“ (Mt 11,29-30).

Gospod je omogućio da ovo zvuči tako jednostavno i tako obećavajuće. Odmor se pronalazi tako što uzme Njegovo breme i nauči se o Njemu. Zašto je tako malo njih spremno da to uradi? Izgledamo gotovo kao mazohisti koji više vole da stradaju nego da odmore. Evo načina koji nam je ponudio Bog, način da se odmaramo, ali radije bismo preuzeli na sebe ovozemaljsko breme i greh. Zašto bismo pre izabrali teško breme od lakog?

Odgovor je taj da mi verujemo da je breme Gospodnje previše teško. Previše je tražiti od nas da se molimo. Preteško je postiti. Suviše je tražiti od nekih da provedu 4 sata u sedmici da bi došli na bogosluženje u crkvi. Suviše je tražiti od nekih da dođu u nedeljnu školu ili na izučavanje Biblije. Suviše je tražiti od nekih da se redovno ispovedaju. Breme je preteško. Odbijajući breme Gospodnji, mi se borimo i stradamo pod jarmom životnih zahteva. Oslabljeni ovozemaljskim bremenom, malo je odbrane protiv đavla, sveta i telesnog.

Danas ima toliko patnje u porodicama, čak i u pravoslavnim porodica. Mnoge žene pate jer njihovi muževi odbijaju da im služe kao što Hristos služi Crkvi. Umesto da uzmu Gospodnje breme služenja, muškarci zahtevaju da im se služi. Kada supruge ne uspeju da ih služe zbog slabosti ili razočaranja, pribegavaju ljutnji i mrzovolji, mentalnom, pa čak i fizičkom zlostavljanju. Muževi pate jer, dok im služe ženama najbolje što mogu, supruge odbijaju da im pokažu čast i ljubav. Muškarci se osećaju omalovaženim oštrim kritikama od strane svojih žena. Roditelji pate zbog toga što im deca neće biti poslušna, a deca pate i zato što roditelji zaboravljaju da oni ne treba da „gneve svoju decu“.

U današnje vreme ima patnji i u Crkvi. Rečeno nam je da se opraštamo jedni drugima, ali često se žalimo. Pozvani smo da nosimo breme jedni drugima, ali previše smo zauzeti da delimo svoje terete nego da delimo tuđe. Pozvani smo da izgrađujemo jedni druge, ali rušimo jedni druge. Treba da govorimo istinu u ljubavi, ali ogovaramo iza leđa. Treba da opominjemo jedni druge „psalmima i hvalospevima i duhovnim pesmama, čineći pojanje Gospodu u svom srcu“, ali mi opominjemo druge gadnim rečima i oštrim kritikama ili pokazujemo hladnokrvnost prema prestupniku. Umesto da sedimo sa gostima, starijima ili mladima kako bismo delili veru i izgradili ih, sedimo sa prijateljima koji su nam podobni svojom prefinjenošću i umovanjem. Neki članovi naše crkve su usamljeni ili bolni- znate li ko su oni? Crkvi Svojoj, Gospod kaže, „uzmite moj jaram“. Odbijamo i zato ima mnogo patnje u Crkvi. Kao posledicu imamo da Crkva nije mesto za odmor.

Zakhej je bio čovek koji je nosio težak jaram. Bio je poreznik i mislio je malo o bilo čemu drugom osim na finansijsku dobit. Ali za sav svoj novac bio je omražen i preziran i odbačen. Kako je patio u svojoj usamljenosti i izolaciji. Ipak, kad je Isus ušao u njegovu kuću, Zakhej je s radošću rekao: „Gospode, evo pola imanja svoga daću siromasima, i ako koga nečim oštetih, vratiću četvorostruko“. Isus je rekao da je u tom trenutku spasenje došlo u tu kuću, a Zakej je postao pravi Avraamov sin. Zamislite da odvojite polovinu svog imanja, a zatim da četvorostruko otplatite sva dugovanja. Zakhej je to učinio sa radošću jer je smatrao da je to lako učiniti. Hristovo breme bilo lagano i Zakhej je pronašao odmor, odmor koji mu sav svet nije mogao kupiti.

Pozivam vas da uzmete breme Gospodnje. Kao posledicu imaćete odmor, a ne patnju. Naučite od Njega, a zatim to učinite na Njegov način. Otkrićete da će patnje prestati. Nisam rekao da će borba prestati, jer živimo u svetu koji nije mesto za odmor. Ne, život će biti borba, ali ako se borite pod Gospodnjim bremenom, naći ćete odmor. Zašto je Hristovo breme lakše? Ovozemaljski jaram je za pojedinca, a plug vučete sami. Jaram Hristov je dvostruk. Gospod će biti u jarmu sa vama, pomažući vam da povučete plug i razbijete tvrdo životno tlo.

Izvor: Vjeronauka.net