PJESMA
Nešto nije do kraja shvatao. Bilo je to nešto što je prepoznavao, ali što suštinski ― i što je bilo neshvatljivo ― nije bilo dio njega.
Bilo je to čudno, nešto što se nije uklapalo u taj rat. Ta pjesma trebala je poticati iz nekog drugog vremena.
Čuo je samo par stihova i muziku ― bila je nekako zanosna, popularna, i u suštini pozivala je u rat ― za koju on do tada nije bio ni čuo, ali čak fizički osjetio se na nekom drugom mjestu, van vremena.
U njegovoj zemlji ranije su se pjevale te pjesme, iza prethodnog rata, nakon kojega je anonimni mladić odrastao. Odrastao je s tim pjesmama. Ali on se više nije nalazio tu, kao ni u prošlosti.
Nešto nije do kraja shvatao. Bilo je to nešto što je prepoznavao, ali što suštinski ― i što je bilo neshvatljivo ― nije bilo dio njega.
„Bila je laž“, htio je napisati na kraju, postavši pisac, decenijama kasnije, u jednom od mnogih neprospavanih jutarnjih časova.
„Anonimni mladić nije htio ni protiv koga da ratuje.“
Jedino što je uspio da artikuliše tog davnog dana bila je neka vrsta poludječačkog, poluironičnog smiješka, nedovršenog pitanja, misao o besmislu i gluposti jednog i drugog rata, događaja koji se ponavljaju, i na koje dugo vremena neće dobiti odgovor.
Rat je počinjao i trajao dugo.