PRSTENJE
Otrčao je uz brdo, noseći moje prstenje. Gledala sam u još uvijek ispruženu ruku bez mogućnosti da savijem prste i da se pomjerim.
Držao me čvrsto za ruku i gotovo vukao za sobom. Jedva sam sustizala njegov korak. Okretao se povremeno, tiho i brzo mi govorio: ― Požuri.
Nisam osjećala znoj samo po odjeći slijepljenoj uz moje mlado, krupno tijelo ― kapljice znoja sam osjećala i u očima. Mutile su mi vid. Spuštenog pogleda zurila sam u uzbrdicu kojom smo se penjali, nastojeći zaobići neravno kamenje koje me je bolo kroz kućne papuče, na brzinu navučene na noge. Srce mi je ubrzano kucalo i sve sam teže disala.
Odjeknuo je jak pucanj, a onda drugi, treći… Zastali smo. Istrgnuo je moju ruku kojom sam ga čvrsto držala i ne okrećući se, potrčao. Stajala sam i gledala kako trči uz brdo. Popeo se na malo veće proširenje i stao. Naglo se okrenuo i pogledao dole prema meni.
Htjela sam da ga zovnem, da ga molim da me ne ostavlja samu, bolje da me ubije… Ali ništa nisam mogla reći. Ćutala sam.
On kao da je razumijeo moje ćutanje i dotrčao do mene. Gledala sam ga pogledom vjernog psa koga je gospodar pomilovao po glavi i svom snagom mu stegla ruku. Sklonio mi je ruku, snažno me uhvatio za prst i počeo mi skidati naš vjenčani prsten. Nije me gledao u oči. Tiho, ali brzo je rekao:
― Četnici samo što nisu stigli. Ti ne možeš brzo trčati. Ubiće te. Uzeću prsten, da ga oni ne uzmu.
A onda kao da se predomislio, pogledao me i dodao: Uzeću i ovaj drugi, bolje ja nego četnici. Ispustio je moju desnu ruku i brzo sa lijeve skinuo vjerenički prsten.
Otrčao je uz brdo, noseći moje prstenje. Gledala sam u još uvijek ispruženu ruku bez mogućnosti da savijem prste i da se pomjerim.
Nestao je iza prvih borova, dok su do mene sve jače dopirali glasovi koje nisam mogla, ni željela, razumjeti.