KIJEVAC

Ona u sebi nosi sećanje na Božu i saznanje da mu se mesto rođenja zove Kijevac. Kada joj u svest dođe jedno ime, dođe i drugo.

 

Gledala je kroz niski prozor prazna crvena kola na trotoaru. I u njima ugledala svetlog, braon leptirića da treperi. Pomera se sitno i brzo, neprestano. Ne staje, ne odmara se. Treperi.

kijevac

Kao njeno srce za umrlim Božom.

„Otkud ti jutros u kasni novembarski dan! Zatvorili te. I ne znaju za tebe.“

Ona u sebi nosi sećanje na Božu i saznanje da mu se mesto rođenja zove Kijevac. Kada joj u svest dođe jedno ime, dođe i drugo. Od njih joj je tanana bol, trajna i nepromenljiva. Ne zna gde je Kijevac. Pomišljala je da je kod Pirota, ili kod Aleksinca. Tamo je Božo često išao, dok joj je pisma pisao.

Sada, umesto njega i svega što je činio, je njena misao da mora saznati gde mu se nalazi rodni Kijevac. To mora, a ne zna zašto. Vest iz novina ju je porazila: čovek se sam vozio iz pravca Kijevca kod Surdulice i poginuo. Kijevac kod Surdulice! Nije to Božino selo! Ima li još negde tog Kijevca?

Internet ju je poslao u Babušnicu!

Dva Kijevca! Zabačena! Nemoćna, ohlađena, sedela je ne osećajući sebe. Ni braonkastog leptirića, ni njegovu uzbunu.

Sve je otvoreno. Odgovora nema.