TEPISON
Nakon sat vremena razgledavanja, odluči se za tepison identičan dotrajalom. Bio je na sniženju. Traži od mene potvrdu da je napravila dobar odabir.
Upali se zeleno na semaforu, trube nam iz kolone. Ona doda gas, pa uz štekanje prebaci u drugu, zatim u treću brzinu.
Mrzim biti njen suvozač. Imam vozačku dozvolu i potrebno iskustvo, no ona je iskusnija, tvrdi. I njen je auto. I boji se činjenice da sjedim za volanom. Ne dozvoljava mi da zapalim u autu.
U tišini jedem buhtlu sa sirom. Opominje me što mrvim. Šutim i žvačem. Već neko vrijeme pokušavam joj reći da je gotovo.
Potegne ručnu na parkingu ispred Tepihlanda, kaže: „Izađi, ja ću zatvoriti.“
Šetamo gore-dolje po hangaru. Proučava boje, cijene, dezene. Slegnem ramenima na neka njena pitanja, na neka odgovorim s „moguće“ ili „tako tako“, iako nisam usredotočen na situaciju. Bezuspješno se pokušam sjetiti trenutka u kojem sam shvatio da želim izići iz „nas“, nastaviti dalje. Je li bilo nekog okidača, rečenice koja je prevršila mjeru? Nije. Nemam ništa konkretno što bih joj mogao predbaciti. Predobra je, bez ijedne mrlje. Jednostavno, ne volim je.
Nakon sat vremena razgledavanja, odluči se za tepison identičan dotrajalom. Bio je na sniženju. Traži od mene potvrdu da je napravila dobar odabir. Potvrdno klimnem glavom, mada me nimalo nije briga.
Razgovara s trgovcima, izgovara potrebne dimenzije, stoji pored trgovca koji nakon mjerenja, skalpelom izrezuje tepison. Gledam u njih s rukama u džepovima, pa u radni kombinezon odložen preko naslonjača stolice u pregrijanom šoping centru. Osjećaj beskorisnosti u trgovinama učini me nervoznim. Odem van, zapalim cigaretu. Kad se vratim, tepih je već zarolan, oblijepljen ljepljivom trakom.
Na ramenu prenesem kupljenu robu do auta, pokušavam nagurati u auto. „Ne tako, ne tako“, govori. Nekako ga naguram u vozilo.
Putem do doma šutimo. Zbog premalog gepeka, divovska siva palačinka polegnuta je između nas.