ZA SVE JE „KRIV“ JEDAN ČOVEK

„Imam dva izbora: ostati u pošti i poludeti ili se igrati pisca i umreti od gladi. Odlučio sam da gladujem“, napisao je Čarls Bukovski u pismu svom prijatelju.

 

Čarls Bukovski je pre nego što je postao poznati pisac radio kao poštar, a pre toga bio je zaposlen u fabrici za preradu krastavaca.

čarls bukovski

Prijatelji i saradnici: Čarls i Džon

Bavio se ovim poslovima sve do 49. godine, a onda mu je izdavač Džon Martin ponudio da će mu sve do smrti plaćati 100 dolara mesečno pod uslovom da da otkaz i posveti se pisanju.

Čarls Bukovski je napisao: „Imam dva izbora, ostati u pošti i poludeti ili se igrati pisca i umreti od gladi. Odlučio sam da gladujem“.

Nakon toga je objavio šest romana i na hiljade pesama, a 17 godina kasnije, Martinu je napisao pismo o tome kako se osećao kad je napustio posao.

„Zdravo, Džone. Hvala ti na dobrom pismu. Nije loše ponekad se prisetiti kako je sve započelo. Znaš odakle sam došao. Čak i ljudi koji su o tome pokušali da pišu ili snime filmove, nisu to uspeli da prenesu. Nazivaju to poslom „od 9 do 5“.

Nikad nije od 9 do 5, nema besplatnih pauza za ručak na takvim mestima. Šta više, na većini takvih mesta izbegavaš pauze da bi zadržao posao. A tu je i prekovremeno i u knjigama im nikad ne polazi za rukom da opišu prekovremeno i to da, požališ li se na to, uvek postoji neki naivniji čovek koji će doći na tvoje mesto.

Znaš moju staru izreku: Ropstvo nikad nije iskorenjeno, samo se proširilo na druge rase.

Ono što najviše boli jeste postepeno propadanje ljudskosti onih koji zadržavaju poslove koje ne žele, jer se boje da je alternativa mnogo gora. Ljudi se jednostavno isprazne. Postaju tela u kojima se nalazi preplašeni i poslušni um. Boja napusti oko. Glas postaje ružan. I telo. I kosa. I nokti. Cipele. Sve postaje ružno.

Kao mladić nisam mogao da verujem da bi ljudi mogli da daju živote pod takvim okolnostima. Kao starac, još uvek ne verujem. Zašto to rade? Zbog seksa? TV-a? Automobila koji isplaćuju u mesečnim ratama? Zbog dece? Dece koja će raditi isto što i oni?

Ranije, kad sam bio mlad i seljakao se s posla na posao, bio sam naivan i pokušao da razgovaram sa radnicima:

Hej, šef u svakom trenutku može da uđe i sve nas otpusti. Samo tako. Nije li vam to jasno?

Samo bi buljili u mene. Predstavljao sam nešto o čemu nisu želeli da razmišljaju. U današnjoj industriji postoje masovna otpuštanja. Stotine gube poslove i njihova su lica u čudu. Govore: Dao sam 35 godina života, to nije u redu, ne znam šta da radim…

Nikada robove ne plaćaju dovoljno da bi bili slobodni. Daju im samo toliko da ostanu u životu i vrate se na posao. Ja sam to zapazio. Zašto nisu i oni? Klupa u parku ili opijanje u barovima činilo mi se podjednako dobro. Zašto tamo ne otići pre nego što me oni tamo pošalju? Zašto čekati

S gađenjem sam pisao protiv svega toga, bilo je olakšanje izbaciti sve to iz sebe. I sad kad sam tu, takozvani profesionalni pisac, nakon što sam potraćio 50 godina života, otkrio sam da postoje i druga gađenja.

Sećam se kad sam radio u jednoj fabrici, jedan od kolega je rekao: Nikad neću biti slobodan.

Jedan od šefova upravo je prolazio pored nas (zvao se Mori) i ispustio slasni osmeh, uživajući u činjenici da je njegov kolega zarobljen do kraja života.

Imao sam sreću da napustim jedno takvo mesto, bez obzira na to koliko mi je trebalo, i to me je ispunilo takvom radošću. Pišem to starog uma i starog tela, iza mene su vremena kada bi većina muškaraca dopustila samima sebi da nastave s takvim stvarima, ali budući da sam počeo kasno, dugujem samom sebi da nastavim.

A kad reči počnu da nestaju i kad će morati da mi pomognu da se uspenjem uz stepenice i više ne budem u stanju da razlikujem pticu od spajalice, i dalje će nešto u meni pamtiti osećaj na koji način sam prošao kroz ubistvo, nered i muku i domogao se barem plemenitog načina da umrem.

To što niste u potpunosti potraćili život čini se kao vredno dostignuće, barem što se mene tiče.
Tvoj Hank“

Na slici (Bukovski i čovek kome je uputio pismo i koji je najzaslužniji što je on mogao da se bavi pisanjem, Džon Martin)

Preuzeto sa FB profila Maje Isak