O LAŽNIM BOGOMOLJAMA I BOGOMOLJCIMA

Bogomoljački pokret je nastao kao trud vladike Nikolaja Velimirovića, ali kao što obično biva kada je nesto čisto i sveto, i u njega je vremenom počeo da se uvlači duh sektaštva.

 

Bogomoljački pokret nosi svoje korene iz neformalnih bogomoljačkih grupa nastalih u Vojvodini polovinom 19. veka, koji se zatim širio po svim krajevima Srbije, da bi konačno nastao i dobio svoje ime – pravoslavna narodna hrišćanska zajednica, 1920. godine na velikom saboru u Krnjevu.

bogomoljački pokret

Bogomoljački pokret je u svojoj punoj formi i delatnosti nastao kao trud sv. Vladike Nikolaja Žičkog. Sveti Sabor Srpske Pravoslavne Crkve njemu je kao najupućenijem, poverio staranje i razvoj ovog pokreta. Na prvom mestu, da bogomoljački pokret očisti od spiritizma, raskola i jeresi, koji su uvek bili prisutni i predstavljali opasnost od pojave sektaškog zastranjivanja.

Sv. Vladika je bogomoljački pokret uspešno vodio punih 20 godina, a koji je postao jedna od najdivnijih pojava u celom svetu.

Nažalost, u tragediji drugog svetskog rata i potonjeg dolaska komunista na vlast, Sv. Vladika je morao da napusti Jugoslaviju. Tada je bogomoljački pokret ostao bez svog roditelja.

Naravno, bilo je tu i drugih episkopa koji su takođe shvatali vrednost tog pokreta, i bogomoljci su nastavili svoje delatnosti i molitvena okupljanja tokom druge polovine 20 veka.

Ali, kao što to obično biva, kada je nesto čisto i sveto, i u bogomoljački pokret je vremenom počeo da se uvlači duh spiritizma i sektaštva.

Doduše, on je uvek bio tu, i čekao svoj momenat da ponovo krene da ruši ono što su čiste i svete duše, na čelu sa Vladikom Nikolajem, gradile tokom dugog niza godina. Tako da smo danas došli do jedne gotovo neverovatne pojave masovnog širelja jeresi spiritizma, na celoj teritoriji Srbije.

Te takozvane „bogomolje“ nalaze se u privatnim domovima, gde dolazi do okupljanja ljudi koji su naizgled pravoslavni hrišćani. Zidovi su u tim odajama prekriveni ikonama, krstovima i kandilima. A najveća obmana je u tome što oni sebe predstavljaju kao nastavljače bogomoljačkog pokreta Sv. Nikolaja Žičkog.

Često poseduju, i to uvek pokazuju novopridošlima, i pismeni blagoslov i pečat mesnog episkopa.

Pravi bogomoljac nije nikakva neobična niti tajanstvena pojava, već je to pravi pravoslavni hrišćanin, odnosno revnitelj svoje vere i ljubitelj svoga naroda.

Pisac ovih redova je bio zaprepašten kada je krenuo da se više interesuje za ovu pojavu, i o tome sluša od onih koji su tamo odlazili i pripadali tim zajednicama. Verovatno se ne bismo ni odlučili da pišemo o tome niti upoznali sa delovanjem te sekte, da se nije dogodila jedna teška tragedija, tokom ovog leta, u jednom gradu u Srbiji.

Naime, jedna mlada žena, supruga i majka malog deteta, je zadnjih godinu dana povremeno dolazila kod nas na duhovne razgovore i savetovanja. Delovala je kao revnosni i iskreni pravoslavni hrišćanin, i mi smo je kao takvu i prihvatili.

Doduše, ona nikada nije svoju dušu dublje otvarala, na čemu mi svakako nismo ni insistirali, već su to bila obična pitanja u vezi braka, podizanja deteta i crkvenog života. Nama je donekle bila čudna ta zatvorenost, ali to je pravo svakog čoveka, pa čak i u odnosu sa duhovnim licem. No, koliko je to korisno ili štetno, drugo je pitanje.

Na jedan dan pred sam kobni događaj, dotična je, posle dužeg vremena, došla u posetu sa mužem i detetom. Odmah je bilo jasno da se nalazi u izuzetno uznemirenom i teškom stanju duše i duha. Čim je malo došla k sebi počela je, u krajnje očajnom tonu , da od nas traži oproštaj, zato što nam ranije nije otkrila njene odlaske u tu „zajednicu“ i učestvovanje u tim „molitvama“.

Nama odmah nije bilo jasno o čemu govori, o kojim zajednicama i kakvim molitvama i, na naše smireno pitanje o čemu se zapravo radi, ona je počela svoju priču, odnosno ispovest.

Pre nekoliko godina, ona je prvi put, sa svojim mužem i još jednom bliskom rođakom, otišla, po preporuci jednog „pobožnog i smernog bogomoljca“ u tu „bogomolju“. A zatim u drugu ili treću, dok nisu stigli u jednu od poznatijih, u tom svetu, u Surčinu kraj Beograda.

Kada su ušli u taj dom, u priličnoj tajnosti, odmah im je bio predočen pismeni blagoslov sa pečatom episkopa, kao nekakva vrlo bitna potvrda da oni nisu nikakva sekta već blagoslovena bogomoljačka kuća. Zatim su ušli u odaju gde su se obavljale molitve. Svuda su bile ikone i kandila a na podu se nalazio tepih. Bilo je tu oko 20-tak ljudi, svi po izgledu smerni i pobožni pravoslavni hrićani, koji su tvrdili da redovno idu na liturgije i pričešćuju se.

Zatim su svi klekli na pod, a glavna osoba i duhovni vođa, žena od svojih 70 godina, izvesna starica, je takođe klekla, zatim podigla ruke, kao kad sveštenik započinje Sv. Liturgiju, i počela sa „molitvom“.

U tom trenutku kao u nekakvim grčevima i telesnim trzajima, ušavši u stanje slično transu, sa potpuno izmenjenim glasom, ona je počela da se obraća svima, kao da iz nje govori, čas Xristos, ili Bogorodica i Sv. Sava, ili već u zavisnosti od dana i nadahnuća.

Dok su za svo to vreme, koje je trajalo blizu pola časa, svi prisutni na kolenima plakali, a neki i ridali. I ova mlada žena je takođe plakala, objašnjavajući nam, da zapravo uopšte nije znala zašto plače.

Kada se sve završilo, bilo im je objašnjeno da dotična Starica poseduje veliki dar od Boga, da može da „vidi“ i „čuje“, i da bude u direktnom kontaktu sa „duhovnim svetom“. A kao kruna svega, da se ona, kao i još neki koji poseduju taj dar, uglavnom žene, zove, odnosno ima nekakav čin –„Crkva Blagodati“.

Znači da ponovimo, ta žena naziva sebe „CRKVOM BLAGODATI“!!!

Tu u surčinskoj bogomolji je u to vreme bila još jedna takva žena po imenu Rada, od nekih 55 godina. Zatim im je rečeno da, ovo što su videli, nikom ne govore, pogotovo ne crkvenim licima, jer oni to neće „razumeti“. Zapravo oni koji pripadaju toj zajednici, a sada su i oni tu primljeni jesu „izabrani“ od Boga, a da su svi ostali nižeg duhovnog stanja i da to ne treba njima otkrivati.

Kada je ta mlada žena završila svoju priču i opis tih seansi, i koliko je još puta odlazila tamo i na slična mesta, nama je, sa velikom mukom i tugom, bilo jasno koliko se ta mlada duša mogla tamo strašno demonizovati i duhovno upropastiti.

Tada nam je, sa užasnim strahom u glasu i očima, rekla da ju je „đavo u potpunosti obuzeo i da joj nema spasa!“ Taj glas, koji joj je govorio, i izdavao naređenja direktno iz srca, zadnjih dana joj je u par navrata naređivao da baci dete sa terase, a zatim da i ona skoči, a onda bi joj govoriio, da je baš ona izabrana da sa Hristom, koji dolazi za „dvadeset dana“ spase svet! Tako da joj je čas govorio da je izabrana od Boga, a čas da treba da se ubije…!!!

Klasična i teška demonoposednutost.

Mi smo joj, prestravljeni od užasnog izgleda i još užasnijih njenih reči, strogo zamerili što je prihvatila njihovo insistiranje da nam to ne otkrije i ne ispovedi. A zatim smo joj naložili da pod hitno, još tog popodneva, ode kod svog parohijskog sveštenika i sve potanko ispovedi ispod epitrahilja, sa nadom da će gospod imati milosti.

Pored toga smo pokušali da čujemo da li ona još uvek smatra da je izabrana da sa Hristom spase svet. Ona je posle kratkog oklevanja, na naše teško razočarenje, ipak izgovorila da JESTE izabrana!

Dali smo joj još par konkretnih saveta u vezi čitanja jevanđelja, psaltira i posta, ne bi li se donekle oslobodila te strašne prelesti, odnosno duhovne samoobmane.

Nažalost, i na našu veliku tugu i užas, ona je sutradan počinila tu strahotu, gotovo doslovno kako joj je zla sila naređivala.

Uskoro smo saznali da je ona te večeri otišla u crkvu na ispovest, ali da joj demon to nije dozvolio i da je, pred samu molitvu, istrčala iz crkve i više se nije vratila.

Ovde ćemo na kratko citirati reči blaženopočivšeg patrijaha srpskog Pavla, iz njegovog teksta o „prelesti spiritizma“. On kaže…

„Suština spiritističke zablude je ne u tome što spiritisti žele da poznaju božansku istinu, nego što do nje hoće da dođu mimo Crkve. Većina njih dolaze u crkvu na bogosluženja, učestvuju sa pravoslavnima u molitvama, svetim tajnama i molitvoslovljima. Ali se prema Crkvi ipak odnose neprijateljski, smatrajući je nedovoljnom, nižim stupnjem duhovnog saznanja i doživljavanja, i tek u svojim posebnim skupovima „sehanama“, dolaze do pune istine i saznanja…“

A po rečima moskovskog mitropolita Filareta: „Slično lopovima, spiritisti nastoje da otvore vrata večnosti – lažnim ključevima!“

Od ljudi koji su tamo odlazili, čuli smo da postoje i vođe tih zajednica, uglavnom muškarci, koji nemaju takav „dar od Boga“ kao one prethodno opisane „blagodatne žene“. Međutim, i oni na tim skupovima, klečeći ispred ostalih, podižu ruke i za vreme „zamoljavanja“ padaju u sve veći zanos, klanjajući se, preklinjući, plačući i i tražeći od Boga „pomoć i spasenje“!

No, Crkva i Sveti Oci nas uče da mi, dok smo sami u svojoj monaškoj keliji ili u svome stanu, možemo se kajati pred Bogom, moliti ga za oproštaj svojih grehova, plakat, padati na pod pred ikonama, udarati se u grudi, i slično, ali da to, na molitvenim skupovima i bogosluženjima, nikako ne trebamo raditi pred drugima. Na taj način se samo iskazuje naša gordost i želja da se pokažemo „pobožniji“ od drugih. Kada smo sa drugima, naše emocije i pobožnost zadržavamo, u pristojnom ponašanju, u dubini našeg srca.

Sve ostalo je spektakl uobražene sujete i demonske prelesti, u koju, takvi lažni bogomoljci, uvlače i druge naivne i neupućene.

Sve ovo pišemo iz prevelike tuge za onom mladom majkom, koja je, posećujući i učestvujući u takvim skupovima i jeretičkim seansama, demonizovala sebe, i tako strašno upropastila svoj život i teško izranjavila i hendikepirala svoje dete, koje je nekim čudom ostalo živo, posle tog jezivog pada.

Ti lažni bogomoljci, odnosno vuci u jagnjećoj koži, zaista ponekad imaju blagoslov episkopa ili sveštenika. No, oni do toga dolaze svojim lukavim pretvaranjem, izveštačeno prepodobni, spoljašnjim izgledom i licemernim i lažnim, smernim i skrušenim nastupom.

A dobronamerne vladike i sveštenici, mislivši da pred sobom imaju prave i revnosne vernike, sa radošću im daju blagoslov za njihove skupove. A ovi opet, sa svoje strane, perfidno kriju svoje pravo lice i delatnost, kao što đavo krije svoj rep.

Saznavši od nekih, koji su se pokajali za svoje učešće u tim skupovima, za mesta gde se nalaze te lažne „bogomolje“, ovde ćemo izneti spisak samo nekoliko, od mnogobrojnih koje su se zapatile u ovoj našoj Srbiji.

– Selo Busije, kod Batajnice,

– u Batajnici na dva mesta,

– selo Ledinci, kod Sremske Mitrovice, odmah prekoputa Crkve,

– selo Beges na salašu, po stotine ljudi,

– selo Laćarak, kod Sremske Mitrovice, duhovni vođa, izvesna Jasna, oko 50 god. starosti,

– u Beogradu, na naselju Vidikovac, izvesna Miroslavka, 77 godina,

– u Beški,

– u selu Bukovac, kod Novog Sada, iza Petrovaradina izvesna Dragica, od oko 52 godine starosti,

– na Ubu, po 50 i više ljudi, na skupovima…

Zanimljiv podatak, do kog smo došli, je da su sve te lažne duhovne vođe, odnosno spiritistički medijumi, doživeli pre toga smrt svojih najbližih. Interesantno bi bilo napraviti psihološku studiju tih ličnosti.

Po našem rasuđivanju, moguće je da su oni, posle tih trauma, osudili Boga zbog gubitka svojih voljenih, i da su u svom gordom bezumlju prešavši na antihristovu stranu krenuli u osvetu Bogu i rušenju Crkve Božije, otimajući naivne duše iz okrilja svetog pravoslavlja.

Ovde ćemo još jednom citirati našeg svetog patrijapha Pavla, iz njegovog autorskog teksta „Prelest spiritizma“…

„No, moramo priznati da, u tome što su ovi ljudi napustili pravoverje, ima krivice i do nas sveštenika. Svojim nepromišljenim postupcima delujemo zbunjujuće na vernike tako da oni izgube poverenje u Crkvu koja ima takve pastire. Osim sujete i brige za prolazno, mnogi od nas vernike, koji žele puniji i intezivniji religiozni život, prepuštamo njima samima. Završimo bogosluženje na zastarelom i nerazumljivom jeziku, ne progovorivši reči objašnjenja pročitanog Sv. Pisma, i povlačimo se, a vernik ostaje sam sa problemima svoje vere, bez jevanđelskog odgovora koja im postavljaju razni sektanti i ateisti. I kada nas upitaju, mi im odgovaramo sa dosadom i suvo: „Ne slušajte ih, to su jeretici i bezbožnici!“, bez iznošenja razloga i ozbiljnijih objašnjenja.

Bez svega onoga što je vernijima davao izvorni bogomoljački pokret, nije čudo da oni, koje sve to ozbiljnije interesuje, potraže objašnjenje kod spiritista ili subotara i ostalih sektaša.

„Korak u bezverje, odatle je kratak“.

Mi iskreno verujemo da je situacija, kod nas crkvenih lica, po ovom pitanju, od vremena kada je blaženopočivši Patrijah pisao ove redove, neuporedivo bolja, ali je i prepredenost i bezočnost ovih lažnih bogomoljaca, sa svoje strane, još više napredovala.

Stoga smo se usudili da napišemo ovaj tekst i da još jednom zamolimo i upozorimo verni narod da se klone svih tih „tajnih i skrivenih“ skupova, jer ako je nešto Bogu ugodno ono ne treba skrivati već pružiti svima na spasenje.

A samo ono što je Luciferovo delo, koji je otac svih laži i ljudske propasti, čini se u tajnosti, iza zaključanih vrata i u nekakvoj konspiraciji. Zato nikada ne pristajmo i ne verujmo onima koji nas mame svojojm izveštačenom pobožnoću u nekakve „bogomolje“ mimo Svete Crkve, govoreći nam da smo „izabrani“ i da to nipošto, nikome ne otkrivamo.

Naša vera je vera svetlosti i dnevnoga videla, a Satana se krije u tami svoga pakla. Budimo deca svestlosti koja se ne kriju ni od koga, a za decu tame se molimo kao za našu prelešćenu i zabludelu braću i sestre, da se pokaju i vrate na svetlosni pravoslavni put spasenja – dok još ima vremena!

Mi smo u našem radu sa ljudima, u zadnjih desetak godina, imali priliku da saznamo, od onih koji su propatili od sličnih mentalnih problema, da se jasno mogu čuti glasovi koji govore ili naređuju određene stvari.

Te glasove, koji se u psihijatriji nazivaju audio halucinacijama, ljudi opisuju kao da čuju u samoj svojoj glavi ili da dolaze sa tavanice, ispod kreveta, iz fijoke, u samim ušima, ali do sada još nikada nismo čuli od nekog, kao od ove mlade žene, da dolaze iz samog srca.

To nas je navelo da dublje porazmislimo o ovom fenomenu. Sveti oci naše Crkve uče da se, pre krštenja, antihristov duh nalazi u samom srcu čovekovom, a da se, posle krštenja i primanja pečata dara duha svetoga miropomazanjem, isteruje iz srca.

Našim kasnijim grešnim životom, demonu je dopušteno da nas tiraniše ali mu blagodat ali mu blagodat krštenja više ne dozvoljava povratak u samo ljudsko srce.

Zato, iz svega navedenog, zaključujemo da se odlaskom i učestvovanjem na ovakvim spiritističkim seansama, odnosno hulom na Duha Svetoga, poništava krštenjska blagodat, da dolazi do duhovnog pada i do „razkrštenja“.

A tada se, na veliku nesreću, Satana vraća u ljudsko srce, i odatle ponovo može da zagospodari celim ljudskim bićem.

Monah Arsenije – manastir Ribnica, „Bogomoljački pokret“