Podeli dobar sadržaj sa prijateljima:

NASAMO SA SUNCEM

nasamo sa suncem

Uzmogoh pogled uzdići visoko,
ponad baruština, blata i smetljišta,
tad Sunce ozari moje žedno oko,
i ne dogodi se poslije baš ništa.

Lagan lebdim iznad prostranih pustara,
sa Suncem pregršti svjetlosti ispijam,
dok mi se u srcu plam sreće razgara,
na strunama duše trepti melodija.

I pričamo tako, Sunce i ja zbunjen,
o trajanju u kom tren dat je čovjeku,
dok po meni sipi srebrnasto trunje.

Zar u tome trenu – nižem mu usude –
moramo kroz mutljag, dok okolo teku
biserne rijeke i žubor nam nude?

4. 10. 2020.

Podeli dobar sadržaj sa prijateljima: