SVETI SAVA KAO SVETA SOFIJA

Hvala Bogu, san više generacija Srba se ostvaruje. Dovršavamo Hram Svetog Save na Vračaru! Mnogi su dodali svoju ciglu u ovu građevinu. I trud svih njih sad prilazi cilju.

 

Hvala Bogu, san više generacija Srba se ostvaruje. Dovršavamo Hram Svetog Save na Vračaru! Mnogi su dodali svoju ciglu u ovu građevinu. I trud svih njih sad prilazi cilju.

hram na vračaru

Kao i većina osećam ponos i zadovoljstvo i divim se veličanstvenoj crkvenoj građevini.

Ideja o podizanju velelepnog, ogromnog hrama je nastala u vreme velikog uspona Srbije.

Ideja o podizanju hrama je potekla od jednog od najpoznatijih predstavnika Srba katoličke vere iz Dubrovnika Matije Bana. Godine 1895. osnovano je Društvo za podizanje hrama svetog Save na Vračaru. Godine 1905. raspisan je konkurs za projekat hrama, ali nije bilo zadovoljavajućih rešenja.

Balkanski ratovi i Prvi svetski rat, zaustavili su pripreme i radove. Posle rata oslobođeni Srbi okupljeni u Srpskoj patrijaršiji nastavili su ideju prethodnika.

Nov konkurs je raspisan 1926. Prva nagrada na konkursu nije dodeljena, a pristupilo se nekoliko godina kasnije izvođenju projekta koji je dobio drugu nagradu.

Izgradnja hrama je konačno započela 15. septembra 1935. Do rata su podignuti zidovi velike građevine do visine 8-9 metara. Rat – Nemci koriste ozidani prostor kao garažu. Posle rata koministi smeštaju tu magacine.

Nakon 88 ponovljenih molbi patrijarha Germana – i isto toliko odbijanja – dozvola za nastavak gradnje je dobijena u leto 1984. i od republičke i od gradske vlasti. Kad je Jugoslavija počela da se klima.

Skupljaju se prilozi sa svih strana gde god ima Srba i zidanje se nastavlja.

Pred ratove u kojima će se Jugoslavija raspasti i Srbija ostati kao siroče iako tvorac te iste Jugoslavije grubi radovi su završeni. Kupola podignuta. Na neobičan način. Cela, napravljena na zemlji.

Ratovi, sankcije, haos…

Na inicijativu tadašnjeg premijera Zorana Đinđića i s blagoslovom patrijarha Pavla radovi na hramu se nastavljaju 2001.godine. Godine 2004. završavaju se spoljni radovi.

Unutrašnji radovi tek tad počinju. Danas u vreme patrijarha Irineja i predsednika Vučića, uz veliku pomoć Rusije približavamo se ostvarenju vekovnog sna. Hvala Bogu! Ali Rusija je bili a na određeni način i ostala carstvo. Mi potencijal za carstvo nemamo, što ne znači da je naša uloga u istoriji mala i beznačajna.

Sad je sve malo drugačije nego u vreme kad je počelo podizanje hrama. Srbija je polukolonija, ostala sama posle raspada zemlje u koju je uložila mnogo svoje snage i kreativnosti. Nikada u njenoj istoriji nije bilo velikih hramova kao što je ovaj, koji je na prelep način doprineo prepoznatljivosti Beograda, prepoznatljivosti nove siluete prestonog grada. Imalo smo mnogo malih crkvi, ali snažnih baterija za dobijanje energije na putu ka Carstvu Božijem. A sad dobijamo kao nikad, veliki, ogromni hram sa divnom zlatnom unutrašnošću. Saborni hram srpstva.

Šta ćemo s njim raditi – to je zapravo i najvažnije pitanje. Kako ćemo opravdati ovako veliki simbol koji smo podigli u sred glavnog grada?

Predsednik koji je dočekao dovršenje hrama ulazi posle skinutih skela i kaže da hram izgleda bolje od velike i veličanstvene Aja Sofije (misli na Svetu Sofiju u Carigradu), i da će biti nova Aja Sofija!

Dobro. Taj čovek je sklon egomaniji a u rascepu sa realnom ulogom kolonijalnog upravitelja, naravno da u dečačkim snovima voli da vidi sebe kao cara. Justinijan 21.og veka. Ali opasno je kada ljudi iz Crkve podlegnu toj zaraznoj energiji vlastodržaca.

Starešina Hrama, vikarni vladika Stefan, ponesen energijom predsednika Srbije izjavljuje: „Kažu da je ovo nešto slično kao što je Aja Sofija, ali imamo nekakve informacije da je ovo značajniji rad od mozaika rađenog u Aja Sofiji. Umetnik Muhin je sa originala preslikao lik Bogorodice i u samom oltaru imamo verniji prikazan lik Bogorodice nego onaj što je u Aja Sofiji.“

Verniji lik Bogorodice nego onaj što je u Svetoj Sofiji…

A još je za četiri godine urađeno ono za šta je u Vizantijskoj Aja Sofiji trebalo stotine godina!

Pa ko da se ne pogordi…

„Neka ruše, napravićemo mi još starije i još bolje“, izjavio je neko kome se danas sprdamo. Kopije postaju bolje od originala! Jer sve zavisi od toga ko vodi igru kopiranja.

Hram Svetog Save je ponos jednog malog velikog naroda, ali ne bi smeo da služi našoj gordosti nego da nas opominje na ogromnu obavezu koju smo preuzeli. U hram staje 10.000 ljudi! 10.000 ljudi koji dišu Bogom. Treba ga ispuniti Živom Crkvom. A nju ne prave ni predsednici ni vladike.

Nju čini Narod Božiji. Sa sveštenicima i vladikama. Ne sme hram da služi državnim ceremonijalnim potrebama nego država treba da se u hramu uči smislu puta svakog naroda i svake države.

Uključivanju u Carstvo Božije.

Sveti vladika Nikolaj ostavio nam je jedno gorko proročanstvo:

„I Sin Čovečji kada dođe iznenada i ubije “sina pogibelji”, poslednjeg tiranina ljudi, da li će naći veru na zemlji? Naći će je, ali ne kao javnu. Naći će je, ali ne po velelepnim hramovima, kao što su naši sadašnji, nego u pešterama i pustinjama. Naći će je ali ne kao odobrenu i štićenu, nego kao ruženu i gonjenu. Naći će je, ali ne u raskošnim liturgijama i psalmodijama, nego u hramovima ljudskih srca i u šaptanju ljudskog jezika. Jer Crkva Njegova počela je mučeništvom i završiće mučeništvom, sveta braćo moja.

Blaženi oni koji se u one poslednje dane ne ustraše od neprijatelja Isusovih u kojima nema života. Takovi će biti večni učasnici slave i radosti Gospoda svojega.“

Nemojmo gordošću, proračunatim poverenjem u zemaljske vlasti i neopreznošću da zaboravimo na dubok koren našeg naroda. I da stavimo bilo državne, bilo nacionalne pretenzije ispred Boga. Da nam se i ovo vreme kad nam je potreban zdrav i trezven nacionalizam ne desi opet nacionalizam miloševićevskog tipa u kome se mora proći kako smo i prošli. Pritom bi i ta naša nova greška bila velika istorijski orijentir u odnosu na parodiju koja sad može da nam sledi. A koji nam potpuno dotukla zajedničku nadu…

Za promenu – mogli bismo posle duže vremena malo i da pobeđujemo. Nismo ni glupi ni nesposobni. Naprotiv. Ali bez toga da pognemo glavu pred Bogom, bez Hrista Boga ne možemo.

Neko možda i može. Mi Srbi ne.

Daj Bože da ovaj lepi novi hram, rezultat rada više generacija, koji nećemo skorojevićki gordo porediti sa neponovljivim remek delom carske vizantijske kulture, iskoristimo za povratak Bogu, povratak sebi i svojim darovima koje smo bez Boga zapustili.

Djakon Nenad Ilić, FB profil  hram na vračaru  hram na vračaru