RAZGOVOR S DIRIGENTKINJOM I PROFESORKOM

Planiram jedan projekat o kojem za sada ne bih govorila, ali kada se stvore adekvatni uslovi, krenuću u njegovu realizaciju i biće mi veliko zadovoljstvo da vas o tome obavestim, kaže Jasmina Novokmet.

 

Predstavljamo jednu zapaženu umetnicu sa Kosova i Metohije. Jasmina Novokmet, prva žena dirigen u južnoj srpskoj pokrajini, koja svojim radom, svuda u svetu, promoviše identitet i mesto duhovnog postojanja srpskog naroda.

jasmina novokmet

Dirigent i profesor dirigovanja Jasmina Novokmet rođena je u Prištini 1969. godine. Diplomirala je dirigovanje 1993. na Fakultetu umetnosti u klasi maestra Jovana Šajnovića kao student generacije i najbolji student u dotadašnjoj istoriji Fakulteta. Od 1990. radi na Fakultetu umetnosti, 1995. izabrana je u zvanje stručnog saradnika, kasnije u zvanje docenta, a od 2014. ima zvanje redovnog profesora. Do sada je već treći put izabrana da vrši funkciju Prodekana za nastavu, a bila je i predsednik, potpredsednik i dugogodišnji član Saveta Fakulteta umetnosti i član stručnog veća Univerziteta u Prištini. Od 1990. Jasmina Novokmet diriguje horom Fakulteta umetnosti u Prištini, a uporedo je rukovodila i drugim muzičkim ansamblima u Prištini (hor muzičke škole „Mokranjac“, Gradski omladinski hor, Gradski dečji hor, hor Crkve Sveti Nikola, Gradski kamerni orkestar), Zvečanu (Hor Crkve Svetog Đorđa) i Kragujevcu (gost dirigent kamernog gudačkog orkestra „Šlezinger“).

Bogata je i veoma razgranata karijera Jasmine Novokmet koja je sa horom Fakulteta umetnosti Priština – Zvečan i drugim ansamblima ostvarila brojne zapažene nastupe u veoma rizičnim okolnostima i dobila nagrade na horskim takmičenjima u Srbiji i inostranstvu. Među njima se izdvajaju dve zlatne i jedna srebrna plaketa na takmičenju omladinskih horova u Novom Pazaru (sa Gradskim omladinskim horom iz Prištine), specijalna nagrada za premijerno izvođenje domaćeg kompozitora na Jugoslovenskim horskim svečanostima u Nišu 2000, dve zlatne medalje na „Majskim muzičkim svečanostima“ u Bijeljini 2012. (sa horom Fakulteta umetnosti), itd.

Od posebnog značaja je i dirigentska aktivnost Jasmine Novokmet sa Horom Crkve Svetog Đorđa u Zvečanu (2009-2011) sa kojim je nastupila u Parizu u okviru Humanitarnog koncerta za pomoć deci sa Kosova i Metohije, a 2009. osvojila prvu nagradu na Međunarodnom festivalu duhovnog pevanja u Minsku u konkurenciji od preko 100 horova iz 14 zemalja. Za veliki doprinos u očuvanju i afirmaciji srpske kulture i duhovnosti, Jasmini Novokmet su „Srpska duhovna riznica“ i Skupština grada Prištine 1998. dodelile prestižnu nagradu „Blagodarje“. Dvadeset godina posle, tačnije 2018. „Srpska kruna“ horu Fakulteta umetnosti i Jasmini Novokmet, dodeljuje nagradu „Dobrodarje“, a iste godine pristigla je i nagrada „Vidovdansko priznanje“ horu Fakulteta umetnosti Priština-Zvečan pod rukovodstvom Jasmine Novokmet za posebne zasluge i doprinos razvoju Univerziteta u Prištini, koje dodeljuje Univerzitet u Prištini sa privremenim sedištem u Kosovskoj Mitrovici.

Karijeru ste započeli i gradili u Prištini, a sve do rata 1999. godine vodili ste Gradski kamerni orkerstar i pet horova. Kako ste doživeli progon iz zavičaja i kako je taj sunovrat uticao na Vas?

– Imajući u vidu da je u Prištni u periodu pre rata veoma uspešno egzistiralo pet horova i gradski kamerni orkestar, kao i ogromne uspehe koji su postizali, a na osnovu kojih su postojali i veliki planovi za buduće koncerte i takmičenja, nagli i surovi prekid rada i života u sredini za koju sam vezana ne samo emotivno, već i dubokim korenima, veoma teško sam podnela u svakom pogledu. U karijeri koju sam gradila u rodnom gradu, maksimalno sam se trudila da dam svoj dorpinos kulturnom životu grada, ali i očuvanju narodne tradicije i duhovnog nasleđa. Počeci su bili jako teški i puni izazova, ali je Priština, neposredno pre rata, imala gradski omladiniski hor od preko 120 članova, sa tri postave i preko četiri sata muzike na repertoaru – umetničke, tradicionalne i duhovne. U tom periodu, prva generacija dece iz dečjeg gradskog hora stasala je, odnegovana i potpuno pripremljena da pređe u treću postavu omladinskog hora i time doprinese ne samo njegovom opstanku, već i kvalitetu. Hor Fakulteta je, takođe dao veliki doprinos gradu, a od koncerata posebno ističem onaj održan 1995. u crvenoj sali Doma omladine „Boro i Ramiz“, kada su po prvi put izvedeni „Liturgija“ i „Opelo“ Stevana St. Mokranjaca, dakle naša duhovna muzika. Hor Fakulteta, gradski omladinski hor i gradski kamerni orkestar, u saradnji sa članovima Niškog simfonijskog orkestra i orkestrom vojske prištinskog korpusa, kao i solistima beogradske opere, izveli su grandiozno delo – Mocartov „Rekvijem“. U periodu 1997-1999, svi ansambli neprekidno su radili sa ogromnim entuzijazmom, čak i uz rafalne paljbe na ulicama, želeći da u teškim vremenima, umetničkim projektima daju svoj doprinos. Na Vidovdan 1998, isti ansambli održali su koncert rodoljubivih pesama koji je, od strane publike, vrlo emotivno i toplo pozdravljen. To je, nažalost, bio i naš poslednji koncert. U periodu od šest godina (1993-1999), ansambli su se neprekidno razvijali, dobijali na kvalitetu i postepeno postajali osposobljeni za velike umetničke projekte. Nažalost, slomili su nam krila. Nisam još uvek uspela to da prebolim, iako je prošlo više od 20 godina i mislim da nikada neću ni moći. Verujem da svi koji su doživeli takvu sudbinu potpuno razumeju ovo o čemu govorim. Ipak, rado se sećam tih divnih trenutaka i zahvalna sam svojim učenicima, studentima i kolegama na sjajnoj saradnji i ogromnom doprinosu koji su dali u cilju kvaltetnih interpretacija. Bez njihovog zalaganja to ne bi bilo moguće. Veoma sam zahvalna i tadašnjem rukovodstvu Fakulteta, direktoru muzičke škole kao i direktoru Kulturno-prosvetne zajednice grada na ogromnoj podršci i pomoći. Posebno sam zahvalna našoj publici, koja je redovno dolazila na naše koncerte i davala nam i motivaciju i snagu da nastavimo dalje, posebno u teškim trenucima za sve nas.

Kako je dirigovanje postalo zanimanje u kome trajete i postižete zavidne uspehe kao i horovi koje vodite?

– Kao što znate, u srednjoj školi pohađala sam istovremeno dva smera – instrumentalni (klavir) i teoretski. Volela sam pijanizam, ali mi je u smislu umetničkog izražavanja putem sviranja na instrumentu uvek nešto nedostajalo, a sa 15-16 godina nisam mogla da znam o čemu je reč. U trećoj godini srednje škole, na teoretskom odseku, imala sam prvi čas dirigovanja! I to je bilo to. Shvatila sam da sam to ja. Da je to umetnički izraz koji odgovara mom ne samo umetničkom, već i ličnom temperamentu i senzibilitetu. I tako se rodila ljubav za ceo život. Dirigovanje je sastavni i neraskidivi deo mene, a kada tako volite svoj poziv, onda rad, ma koliko kompleksan i zahtevan bio, ne pada teško. Naprotiv. Kada nešto volite, radite iskreno i posvećeno, onda se ta energija prenese i na ansmabl, a uspeh dođe kao prirodna posledica svega. Moj cilj u bavljenju ovim poslom nikada nije bio uspeh. Radim ono što volim i trudim se da svu energiju i ljubav ne samo prema poslu, već i umetnosti, prenesem na ansamble. Kada nešto radite iskreno i posvećeno, to i ansambl i publika osete. Niti dirigent može bez ansambla, niti ansambl bez dirigenta. To je neraskidiva veza i svaki uspeh je zajednički.

Dirigovali ste horovima koji su različiti i po iskustvu, godinama starosti izvođača, po pesmama i kompozicijama koje izvode. Kakvo je to iskustvo ako se ima u vidu da ste dirigent i crkvenog hora u Zvečanu?

– Imam tu sreću da ne samo da radim posao koji volim, već i da sarađujem sa divnom decom, đacima studentima i kolegama. Takva iskustva donose veliko zadovoljstvo, ali vas i oplemene. Koliko je važno da ja kao rukovodilac ansambla motivišem njih, toliko motivišu i oni mene. Na nastupima ili koncertima između nas postoji posebna energija i emocija koju samo na sceni i možete da doživite, a koja vas sjedini za sva vremena. Sećanja na te jedinstvene trenutke niko nam ne može oduzeti.

Šta je, pored talenta, potrebno dirigentu za uspeh i da li privatan život mora da trpi?

– Dirigent, pre svega, treba da bude široko obrazovan i u muzičkom i u opštem smislu kako bi interpretacije dela koje diriguje bile kvaltetne i na visokom umetničkom nivou. Imajući u vidu da radi sa ansamblima, potrebno je i da ima smisla za timski rad, da bude fleksibilan, komunikativan, jasan i precizan u plasiranju svoje koncepcije interpretacije, ali i da ima sposobnost da ansambl motiviše i sa njim napravi dobru i iskrenu interakciju. Podrška porodice je jako važna u svakom poslu, pa i u ovom. Bude perioda kada zbog pripreme i realizacije koncerta duže odsustvujem od kuće, ali uz dobru organizaciju i dogovore, porodica ne mora da trpi.

Šta vam u duhovnom i umetničkom smislu znači Kosovo i Metohija?

– To je posebna inspiracija i motivacija. Kosovo i Metohija je rasadnik predivnih i jednistvenih tradicionalnih i duhovnih pesama koje se izvode na specifičan način. Veoma mi je stalo da za buduće generacije, baveći se svojim poslom, doprinesem očuvanju kulturnog, tradicionalog i duhovnog nasleđa našeg naroda sa ovog prostora, jer smatram je da je veoma važno negovati i očuvati nacionalni identitet i biti svestan svojih korena. U tom cilju, planiram jedan projekat o kojem za sada ne bih govorila, imajući u vidu novonastale okolnosti na koje ne mogu na utičem, ali kada se stvore adekvatni uslovi, krenuću u njegovu realizaciju i biće mi veliko zadovoljstvo da vas o tome obavestim.

U periodu od 2017-2019 ste učestvovali u značajnom projektu „Prosvetljenje“ kompozitora Svetislava Božića koji je psovećen Kosovu i Metohiji i orkestru FU?

– Koncert je premijerno izveden u Mitrovačkom dvoru u Kosovskoj Mitrovici, a repriziran na Kolarcu januara 2019. Sam naziv kompozicija – „Gračanica“, „Bogorodica Ljeviška“, „Dečani“, „Prosvetljenje“ i „Metohijska pojanja“, dovoljno govore o tome u kojoj meri su kompozitor, ali i sve koleginice i kolege, kao i studenti, koji su zajedno sa mnom učestvovali u raelizaciji ovog projekta, dali doprinos očuvanju duhovnog i tradicionalnog nasleđa sa prostora Kosova i Metohije. Projekat je rezultirao i objavljivanjem CD-a, tako da je ostao trajni trag za buduće generacije.

Kako se snalazite u vreme koronavirusa s obzirom na to da su okupljanja ljudi veoma ograničena?

– Na žalost, sve aktivnosti su prekinute do daljeg. Čekamo da sve ovo prođe, pa da nastavimo gde smo stali. U međuvremenu, ponašamo se skladu sa preporukama nadležnih poštujući i sprovodeći sve preventivne mere.

Autor: Slavica Đukić

Izvor: Jedinstvo