DEJA VU KOD RANIJIH PANDEMIJA

Karantin i zaključavanje u svoje domove nije antiepidemijska mera 21. veka. Naprotiv, ovakav „teror“ poznat je od davnih dana.

 

Ovo što se danas događa u svetu, sveopšti karantin pokrenut „pandemijom“ kao opravdanjem, već se događalo u istoriji, mada pod drugim izgovorima.

karantin

Radi ilustracije ove tvrdnje može se otići i daleko u prošlost, na primer u doba Rimskog carstva.

Krajem 3. veka posle Hrista, imperija je izašla svoje dugotrajne i najozbiljnije krize, zahvaljujući reformama koje je sproveo Dioklecijan (283-305), uvodeći radi stabilnosti sistem tetrarhije, „vladavine četvorice“ (careva).

Tom prilikom, osnažena je i tradicionalna rimska religija (u zvaničnoj politici više nego u istinskoj veri naroda), koja je za Rimljane oduvek imala specifičan značaj.

Naime, od najranije istorije Rima, kada o imperiji nije moglo ni da se sanja, verovalo se da nevolje snalaze Večiti grad kada bi došlo do grešaka u upražnjavanju religioznih obreda ili do njihovog zanemarivanja.

Zato je Dioklecijan insistirao na obnovi rituala i njihovom sitničavom obavljanju. U isto vreme, u Carstvu je relativno tiho živeo izvesan (još samo jednocifren) procenat hrišćana koji su na papiru bili van zakona još od Trajana (ili čak Nerona), kao pripadnici jedine zvanično zabranjene religije (uz manihejce, od 297).

I onda se događa veliki dramski zaplet, oličen u formiranju „kriznog štaba“ i uvođenju/sprovođenju vanrednih „mera“.

Evo kako je to bilo:

Prilikom jednog verskog rituala u carskoj palati u Nikomediji 303. godine, jetra žrtvene životinje pokazala se „neispravnom“ i obred je propao.

„Mlađi“ car Galerije je na to pobesneo i svom tastu Dioklecijanu „otkrio“ da se nevolja dogodila zbog tajnog prisustva hrišćana na dvoru. Sprovedena je istraga i jedan Hristov sledbenik je otkriven.

Galerije je potom ubedio Dioklecijana (što nije bilo teško) da su za sve nevolje i neuspehe koje Carstvo trpi i one koje bi ga u budućnosti mogli snaći jedini krivci i pretnja – hrišćani.

Tako je pokrenut najveći progon u istoriji (303 – 311 godine nove ere), tokom koga je zverima bačeno i na najstrašnijim drugim mukama stradalo na desetine hiljada mučenika.

Kako bi bili pogubljeni samo istinski „krivci“, Dioklecijan i Galerije su uveli vanredno stanje i posebne mere i tom prilikom oformili specijalne jedinice, takozvane „agentes in rebus“, čiji je zadatak bio da otkrivaju i hapse hrišćane.

Te „specijalne snage“ su bile raspoređene na strateškim mestima: na raskrsnicama puteva, na forumima, ispred ulaza u pijace, pozorišta, amfiteatre i hipodrome, ukratko – na svim onim mestima kojima su ljudi kad – tad morali proći.

Agenti su imali sa sobom sliku četvorice careva i kultni lik Jupitera, pa je svaki prolaznik bio dužan da na žar malog oltara baci pregršt tamjana i da poljubi sliku careva (koji su u vreme tetrarhije bili i sami zvanično božanstva).

Iako iz današnje perspektive ova mera deluje naivno, ona to uopšte nije bila: carevi su dobro znali da pravi hrišćanin upravo te dve stvari koje se traže nikako ne može da uradi, ako sebe dalje želi da smatra i naziva hrišćaninom.

Treba dodati da su agenti upadali i u kuće i u stanove na osnovu denuncijacija „savesnih“ komšija, pa bi i u privatnim prostorima obavljali ovaj „test lojalnosti“ Imperiji.

I tako je smrt od ruke države snašla nebrojene nedužne ljude. Ali, u očima vlasti, oni su bili krivi. Za šta? Odgovor danas zvuči zastrašujuće poznato…

Naime, Rimsko carstvo svoje blagostanje duguje naklonosti bogova. Oni se, međutim, mogu naljutiti ukoliko im se poštovanje uskrati i to razgneviti ne samo na one koji im ga uskraćuju, nego i na vlast koja takvo svetogrđe dopušta.

Iz svega proizlazi da hrišćani, odbijajući da se poklone Jupiteru i carevima-bogovima, ugrožavaju bezbednost same Imperije i time dovode u životnu opasnost veliku većinu lojalnih, poslušnih, dobrih građana.

Umesto da budu solidarni i pridržavaju se mera („…ako nećete zbog vas, onda zbog svih drugih!“), oni ih ne poštuju, pa im se čak i rugaju. Takve nehumane individue moraju biti odstranjene iz društva kao štetne i opasne. Država i građani, o kojima ona neprestano brine, biće bezbedni tek kada se taj drski ološ ućutka i potom eliminiše.

I odjednom je svejedno da li smo u 303. ili 2020. godini.

Utehe radi, tokom čitavog tetrarhijskog mahnitanja i pokolja, u senci se postojano uspinjala zvezda Konstantina Velikog. Za samo tri godine (310-312) on je porazio neprijatelje čovečanstva (Maksimijana, Maksimijana i Maksimina), dok su neki skončali sami (Galerije se raspao od neke gnusne bolesti, a Dioklecijan se, izgleda, u strahu ubio).

I osvanula je 313, u gradu Milanu, svet je odahnuo.

Istina, sa svoje strane, kasnije će i hrišćanski carevi postati netolerantni progonitelji neistomišljenika, što je takođe važna istorijska lekcija: niko nema monopol na to da bude „dobri momak“ na „pravoj strani“ zauvek, samo zato što je to jednom zaista bio.