MOMENAT SMRTI CRNOGORSKOG VLADIKE

Mitropolitu smo videli takvo spokojstvo na licu, i kako menja boju: postaje kao u ćivotu što je bio, žut kao Sunce, kao zlato – nigde one pege ili mrlje mrtvačke.

 

Brinuli smo se da li će zbog respiratora uopšte i moći da primi Sveto pričešće.

trenuci amfilohija

Međutim, kada je otac Branko prineo Darove, poluglasno sam Mitropolitu rekao: „Vladiko, evo otac Branko je tu da vas pričesti.”

Kako sam mu to rekao, Mitropolit je nepogrešivo krenuo prema kašičici, uzeo Sveto pričešće usnama i progutao, ne otvarajući oči.

Doktorka Jelena i svi ostali su počeli da plaču, jer je to bio baš potresan prizor. I takvo se blaženstvo na licu Mitropolitovom videlo, da sam pomislio – evo ga, već je sa Hristom, nema sumnje – ode on sa Gospodom.

Jedno desetak minuta je Mitropolit bio stabilno, nisu mu padale životne funkcije. Posle nekih desetak minuta krenuo je da mu pada pritisak i druge funkcije.

Onda je doktorka Jelena rekla da će samo u zadnjem trenutku, kad se bude upokojio, srce malo da ubrza rad.

U jednom trenutku su lekari bili izašli i ja sam napravio metaniju i tražio oproštaj za sebe i blagoslov za oce iz Mitropolije i za svo sveštenstvo, monaštvo i verni narod – da nas ne zaboravi, da i dalje brine o nama.

I rekao sam mu: „Deda, ako možeš još malo ostani s nama. Gospodu nećeš da pobegneš nikada, ti si uvek sa Njime, a nama si još potreban.”

Međutim, ipak je bilo vreme da on pređe, i polako su počele sve funkcije da mu padaju. Otac Branko je došao, zapalio sveću. Svi lekari i sestre su prišli da uzmu zadnji blagoslov.

Čitali smo Jevanđelje, a kada smo videli da se sami kraj primakao Simbol vere i 50. Psalam. Držao sam ga za ruku i gledao, a i pratio sam te vrednosti na ekranima…

Mitropolitu smo videli takvo spokojstvo na licu, i kako menja boju: postaje kao u ćivotu što je bio, žut kao Sunce, kao zlato – nigde one pege ili mrlje mrtvačke.

Ali je još uvek živ i vidim ono kako se spušta pritisak, i dolazi na 16 i samo se tu isključio ekran.

Doktorka Jelena je rekla: „Upokojio se”.

Onda su lekari medicinski konstatovali smrt.

Ali, ono što smo svi zajedno konstatovali – doktorka Jelena, otac Branko i ja, pošto smo samo mi ostali uz njega dok je umirao, to je da se upokojio, a da nismo znali kad, iako smo ga svi troje pažljivo gledali.

Niti je bilo uzdaha, niti je bilo grča na licu, makar neki od mišića ili živaca da mu se pomerio, niti onog samrtnog ropca, ništa pod milim Bogom. Samo je odlepršao kao ptičica ka Gospodu.

Izvor: Manastir Kosijerevo