POMOĆ ČUDOTVORCA

Lik svetitelja Nikolaja je skladan i jasan našoj duši. Svetitelj o sebi nije ostavio nikakve knjige, no, naš narod više veruje ispunjenom delu nego izrečenoj reči.

 

Tako se zbilo (ne slučajno, nego po Promislu) da o onim svetiteljima koje najviše volimo, najmanje znamo. Radi se o Presvetoj Bogorodici i svetitelju Nikolaju. Smirenje ne želi da se projavljuje i da se proslavlja. Smirenju je dobro u senci, stoga su i „Blagoslovena među ženama“ i najpoštovaniji svetitelj u Rusiji živeli tako da je poznatih činjenica iz njihovog života veoma malo. Teško je naći hrišćanski grad na karti sveta u kojem Majka Božija nije projavila Svoju čudotvornu ljubav, isceljujući, štiteći i poučavajući one kojima je to potrebno. To se odnosi i na Mirlikijskog arhiepiskopa.

svetitelja nikolaja

Njegova pomoć je brza i začuđujuća. On je i strog i milostiv, istovremeno. Iz ćoška gde gori kandilo, on pažljivo posmatra običnog čoveka i bogataša. U svakom hramu postoji njegova ikona i čak ako nikoga više od svetitelja ne znamo, videći svetitelja Nikolaja, odmah se u hramu osećamo kao kod kuće. Jedno od hiljadu čuda bih želeo da vam prepričam.

Taj događaj je opisan kod svetog Nilusa u jednoj od njegovih knjiga. Tamo se radilo o lopovu koji je imao sujevernu ljubav ka Ugodniku Božijem Nikolaju i svaki put idući u krađu, palio je sveću svetitelju. Ne smejte se ovom lopovu, braćo. To se samo sa strane čini da je glupost očigledna. Pri pogledu iznutra oštrina se gubi, jer i sami često radimo nešto ne primećujući izopačenost naših postupaka. Tako je lopov zapalio sveću za svetitelja i molio ga za pomoć u krađi. Dugo mu je sve išlo od ruke i on je uspeh pripisivao pomoći svetitelja Nikolaja. Onda je jedanput taj, na poseban način „blagočestiv“ lopov, bio primećen za vreme krađe. Kod prostih ljudi nema puno priče. Grešnika kojeg su uhvatili u grehu tuku, a često i ubijaju.

Muškarci su pojurili za nesrećnikom. Smrt mu se približila i disala mu za vratom. Bežeći od progonitelja, on je iza sela ugledao uginulog konja. Trup je već dugo ležao na zemlji, a iz popucale utrobe tekao je gnoj. Crvi su puzili po telu životinje, a vazduh se osećao na smrad trulež. No, strah od smrti je jači od svakog gnušanja. I tako se lopov uvukao u zagnojenu utrobu i tamo se sakrio među smrdljivom unutrašnošću. Progoniteljima nije moglo ni na pamet pasti, da je lopov u stanju da se sakrije u trup. Prošavši okolo i izgalamivši se, oni su otišli kućama. A naš „srećnik“, umirući od smrada, bio je raskinut između straha od kazne i želje da udahne svež vazduh.

I evo, njemu jedva živome od straha i smrada, javlja se svetitelj Nikolaj. „Kako ti je ovde“, pita ga svetitelj? „Oče Nikolaje, jedva dišem od smrada“, odgovara nesrećnik! Na to mu svetitelj odgovara: „Eto, tako meni smrde tvoje sveće“.

Svi komentari bi bili suvišni. Moral je na površini. Molitva grešnika smrdi, a ne blagouhaje. Potrebno je ne samo moliti se, nego i svoj život ispravljati po meri svojih mogućnosti. Da li je tako? Tako je. Ali to su samo površni zaključci. Imamo ovde i dublju pouku. I kao što je govorio jedan od književnih junaka: „Da, da to je to, ali nije to“!

Svetitelj Nikolaj je opet spasao grešnika! Molitva je možda i smrdela, ali je do svetitelja dolazila, i u potrebno vreme svetitelj Nikolaj se setio grešnika. Neka moja sveća danas i smrdi, neka ona još dugo smrdi (jer smrad brzo ne isčezava), ali ja ću je, bez obzira, paliti.

Nećeš se za jednu godinu naučiti da moliš čisto i vrelo, kao što sveća gori. Moliti se, tako da bi to bilo Bogu prijatno, tako kao što nama kadionice mirišu, jeste posao za čitavog života. I radujem se što Gospod kazni, a posle se sažali. A svetitelji su u tome Bogu slični.

Ili, evo još jedan događaj. Dogodilo se to u Kijevu prilikom nemačke okupacije.

U jednoj porodici umire majka. Ostaje troje dece, sve manje od manjega, a otac na frontu. Deca polažu mamu na sto. Šta dalje da rade ne znaju. Nemaju rođaka, nema ko da im pomogne, a znala su samo da pokojnicima treba čitati psalme. Psaltir nisu imali pa su uzeli akatist svetitelju Nikolaju, stali pored maminih nogu i počeli: „Raduj se, smestilište velikih vrlina! Raduj se, dostojni sabesedniče Anđela! Raduj se, dobri nastavniče ljudi“! Naravno, nema tu nikakve radosti. Samo strah i tuga. Ali oni čitaju i dalje i dolaze do reči: „Raduj se, razrešenje nevinih od uza! Raduj se, oživljenje mrtvaca!“ I na ovim rečima – Svet! Svet! Svet! – mama je otvorila oči i sela. Ugodnik se sažalio. Sažalio se na dečije suze.

Lik svetitelja Nikolaja je skladan i jasan našoj duši. Svetitelj o sebi nije ostavio nikakve knjige, no, naš narod više veruje ispunjenom delu nego izrečenoj reči. Svetitelj Nikolaj voli uboge, a naša gotovo čitava istorija jeste istorija siromaštva, prostote i bede. Kada su italijani ukrali sveto telo i odneli ga sebi, kod nas se pojavio praznik „letnji svetitelj Nikolaj“. Grci ga do danas ne priznaju, a naši preci su, ipak, taj praznik na poseban način osmislili.

Stari su pričali da su jednom sišli sa nebesa svetitelj Nikolaj i svetitelj Kasijan zemlju da posećuju, da možda nekome pomognu. Gledaju oni, a čovek sa volovskim kolima upao u duboku baru. „Hajdemo, – govori svetitelj Nikolaj, svetom Kasijanu, – da pomognemo čoveku“. A sveti Kasijan mu govori: „Ne bih želeo rizu rajsku da prljam“. I svetitelj Nikolaj je ušao sam u blato i izgurao kola. A Gospod se smilovao na takvo čovekoljublje i dao je svetitelju Nikolaju dva praznika u godini – leti i zimi a svetom Kasijanu jedanput u četiri godine – 29. februara.

U suštini, Sveto Pismo i dan danas loše poznajemo, a neučtivosti i neotesanosti nam ne manjka. Čak možemo deliti. Ali, ako naš čovek vidi ikonu svetitelja Nikolaja Ugodnika, odmah će spojiti tri prsta i prekrstiti se. Reći će: „Raduj se Nikolaje, veliki čudotvorče“, – a svetitelj Nikolaj će sa nebesa odgovoriti: „I ti ne tuguj, slugo Božiji. Proslavljaj Gospoda Svedržitelja i rečju i delom“.

Mnogo svetitelja je bilo na zemlji, mnogo će ih još biti. No mi smo tako privezani za svetitelja Nikolaja Čudotvorca, kao da ne živimo u našoj zemlji nego u Maloj Aziji i ne u epohi interneta, nego u 4. veku u epohi Prvog Vaseljeskog Sabora. I to je čak do suza zadivljujuće.