NA KAFI U DIORU

Jutros na kafi baš i nema gostiju. Svijet se zabio ili u kuće ili otišao negdje na nedjeljni izlet. Iz kafića trešti muzika.

 

„I Šaha dobila koronu“ – izgovori Šukrija vrteći se na tvrdoj stolici Diora.

na kafi

„Čuj!“ – začuđeno će Vehbija, „Još se ona, beli, pazila. Maske nije skidala. Nikom nije dala ni prismrdit’ sebi. Ko ti je to rek’o?“

„Ma, šuti, priča Muharem, njemu rek’o brat iz Doma zdravlja. Ali, nemoj da iko zna! To mi je u povjerenju rečeno! Znaš da bi Šahin svekar nekom zube izbio da to čuje“ – Šukrija se okreće oko sebe da ko ne bi za susjednim stolom čuo o čemu njih dvojica pričaju.

Jutros na kafi baš i nema gostiju. Svijet se zabio ili u kuće ili otišao negdje na nedjeljni izlet. Iz kafića trešti muzika. One stare pjesme Crvene jabuke i danas se dosta slušaju.

„Pita gazda šta ćete još popit’!“ – mladić bez iskustva, konobarčić, stoji iznad dvojice ljudi, prekidajući im važnu nedjeljnu temu uz kaficu.

„Vala sam se nalio kafe, daj mi cedevitu, hladnu, sa kockom leda“ – jedva dočeka Vehbija redovni poklon gazde Ifeta.

„Ja ću ledeni čaj od brusnice, onaj moj“ – sigurnim glasom završi Vehbija.

„Zafali se Ifetu, momčino“.

„Hoću“ – reče konobar i ode svojim poslom.